°~°aNiMaL wOrLd°~°

30.06.2006., petak

KONJI

NASTANAK I EVOLUCIJA KONJA: Kao što je i čovek prošao kroz čitav niz faza u svom evolutivnom razvoju, tako je i konj morao da prođe kroz sito i rešeto evolucije do onog oblika koji je danas nama poznat. Sa leve strane vidite fosil Eohippus-a[u prevodu - konj praskozorja] najstarijeg nama poznatog pretka konja. Bio je visok neverovatnih 35 – 37cm i težak samo oko 5kg. Živeo je pre nekih 75 miliona godina i smatra se praocem svih kopitara i papkara. Imao je pet prstiju i na vrhovima prstiju snažan i debeo nokat kojim je praktično i gazio [konj, magarac, zebra su primeri kopitara ; svinja, ovca, koza, krava, bivo, kamila, žirafa – to su neki od papkara]. Oči su mu se nalazile na sredini glave. Pre 15 miliona godina na scenu stupa sledeći stepenik evolucije - Mesohippus, visok oko 45cm, koji ima nešto savršenije zubalo i tri prsta. Merihippus, sledeća karika u lancu, imao je visinu oko jednog metra kao i tri prsta na nogama, ali je stajao, odnosno gazio samo na jednom prstu. Smatra se da su promene u građi zuba, vilice i prstiju uticali da se svi navedeni preci konja brže kreću, prevaljuju veće udaljenosti u potrazi za boljom hranom, a kad bi je i pronašli mnogo bi je lakše uzimali i koristili. Ovo je dovelo do postepenog povećanja njihove telesne mase i rasta. S`obzirom na ovako dugo evolutivno putovanje sasvim je normalno da se konj raširio po celoj Zemljinoj kugli, osim teritorije Australije, za koju se zna da je odvojena od ostalog dela kopna mnogo ranije od postanka prvih Eohippus-a. Konj kakvog mi danas poznajemo [Equus cabalus] vodi poreklo od evropskog divljeg konja [Equus Przewalskii Silvaticus – dakle šumski evropski konj, jer je obitavao na severu Evrope] i evroazijskog divljeg konja [Equus Przewaskii Poliakov]. Zanimljivo je da je da su upravo ovi divlji konji bili jako interesanti ljudima, ali isključivo kao HRANA!!! To je dovelo do toga da npr. divlji konj u Americi bude potpuno istrebljen, pa su prvi konji posle nekoliko miliona godina u Ameriku došli tek sa španskim konkvistadorima. Upravo saznanje da konja nije bilo u Americi i Australiji prema nekim antropolozima [istražuju poreklo ljudske vrste] ukazuje da tamo gde nije bilo konja ni sama evolucija čoveka nije tekla tako "brzo i lako" kao recimo u Evropi i Aziji. Treba napomenuti da je evolucija proces koji traje. Konji se i danas menjaju, mada ne više pod uticajem prirodnih sila i pojava, već pre svega pod uticajem čovekove volje, potrebe ili hira. Ovo je dovelo do toga da danas u svetu postoji oko 80 rasa konja svakojakih veličina, boja i građe. Neki služe za vuču tereta, neki za nošenje tereta, za jahanje ili od svega pomalo. OSJETILA: Osjetila konjima omogućuju da budu svjesni onoga što se događa oko njih. Jednako kao u ljudi, osjetila se mogu podijeliti na: - vid (oči) - sluh (uši) - njuh (nos) - okus (jezik i nepce) - dodir (koža) VID Vid konja razlikuje se od ljudskog vida. Oči su postavljene svaka sa svoje strane glave, što ima dvije posljedice: konj vidi posve drukčije slike sa svakim okom i može vidjeti gotovo sve oko sebe bez okretanja glave. Međutim, samo je središnji dio te slike doista izoštren, a konj ima slijepu točku (mrtvi kut) neposredno ispred i neposredno iza sebe. To znači da pri skakanju konj zapravo ne vidi preponu u trenutku odskoka. Premda konj ne može vidjeti ništa izravno iza sebe, može vidjeti ono što se nalazi iza njega, ali malo sa strane. No, da bi dobro vidio, konj mora okranuti glavu. Polje vida konja iznosi nekoliko stotina metara. Da bi otkkrio što se događa iza toga, konj koristi svoj izvrstan sluh i prvorazredno osjetilo njuha. Konj ne može procijeniti dubinu, te stoga može ustuknuti pred komadom papira ili sjenkom. Glavni razlog zbog kojega konja obuzima panika je taj što nešto nije dobro vidio, te ga ne treba zbog toga kažnjavati, već ga treba umitiri tako da se uvjeti da se nema čega bojati. Smatra se da konji mogu vidjeti boje kao što su crvena, zelena, žuta i plava, a žuta je boja koju najbolje razlikuju. SLUH Konj ima mnogo bolje razvijen sluh nego čovjek. Školjkama slične uši može okretati tako da lovi sve vrste zvukova iz okoline. Kad konj podigne glavu, napne vratne mišiće i naćuli uši, nešto je čuo. Sluh je vrlo dragocjen za konja kad se po mraku mora nekamo vratiti. Zvukovi iz daljine i oni iz blizine, kao što su zvuk njegovih vlastitih kopita, pomažu konju da se mnogo bolje snalazi u mraku nego čovjek NJUH U konja je vrlo dobro razvijen osjet njuha. Lako mogu razlikovati drukčije mirise, te mogu njuhom osjetiti je li na istom polju još neki konj. Ako nanjuši nešto neobično, konj podigne nos u zrak i uzdigne gornju usnu. U pastuha to je često znak da su osjetiti nazočnost kobile. Konji mogu njuhom ocijeniti je li u redu njihova voda za piće i stočna hrana, a ukoliko im se ne sviđa miris, neće ni taknuti ponuđeno. Osjet njuha također je vrlo važan za druženje s drugim konjima. Pridošlicu onjuše sa svih strana, a on čini to isto. OKUS Konj se svojim osjetom okusa služi za raspoznavanje otrovnih biljaka od onih koje smije jesti. Zahvaljujući tome, jedu samo neotrovne dijelove ljutića. Konji također više vole neke okuse - baš kao i ljudi - a druge uopće ne vole. Općenito, više vole slatke zalogaje, ali vjerojatno neće odbaciti kiselu jabuku. Vole lizati blokove soli. Kad konj jednom zabilježi miris drugoga konja, nikad ga neće zaboraviti, bez obzira na to sviđa mu sli se taj konj ili ne. DODIR Konj reagira i na najnježniji dodir, što pokazuje kako dobro je razvijena njihova sposobnost osjeta kože. Ako na njegova leđa sleti muha, mišić će se nervozno trznuti. Svoju neposrednu okolinu dobro upoznaju uz pomoć drugih osjetilnih dlaka na donjoj usni. Većina konja voli kad ih se škaklja, osobito ispod brade i po nosu. NEKE VRSTE KONJA I NJIHOVE KARAKTERISTIKE: Ljepota, snaga, poeticnost, neodoljivost, strast, brzina, neukrocenost, temperament i vatrenost - sve ove osobine mogu se pripisati samo jednoj životinji - konju.U osnovi, konje s obzirom na tjelesnu građu i temperament, dijelimo na hladnokrvne i toplokrvne. Toplokrvni konji su teški između 300 i 650 kg, sitne su građe i isticu se svojom živahnošcu, brzinom i stalnom željom za kretanjem pa se zbog toga koriste za sport i rekreaciju. Hladnokrvni konji su teški i do 1 tone, veliki su i masivni, a po temperamentu vrlo mirni. Postoji nekoliko stotina pasmina konja, a najpoznatiji i najzastupljenjiji su; Lipicanski konj, Arapski konj, Engleski punokrvnjak, Haflinger i Holsteinski konj. LIPICANSKI KONJ LIPICANSKI KONJ potomak je španjolskog konja, a ime je dobio po Lipici, Slovenija, gdje su uzgoj osnovali Habsburgovci 1580 godine dopremanjem 9 pastuha i 24 kobile s Iberijskog poluotoka. Htjeli su osigurati dovoljan broj bijelih paradnih konja za carske potrebe u Beču i Gracu. Španjolska škola jahanja u Beču dobila je ime po Španjolskom konju od kojeg je Lipicanac nastao. Lipicanac je paradni konj koji zbog svoje građe ima žustre i energične kretnje, no iako možda tako izgleda u stvari se ne kreće brzo. Danas se uz jahanje koristi i za vožnju zaprega. Nije podoban za konjičke discipline u kojima je potrebna brzina i skočnost (preponsko jahanje ili military). U nas se uzgaja u Đakovu i okolici, te ga koriste najviše za vožnju zaprega. ARAPSKI KONJ Romanticni ARAPSKI KONJ smatra se najljepšim u konjskom svijetu. Malog je rasta i posjeduje nevjerojatnu brzinu koja se razvijala kroz povijest trcanja po pustinjskom pijesku. To je i razlog što Arapski konj, osim svojim egzoticnim izgledom, ocarava na trkacim natjecanjima svojom brzinom. ENGLESKI PUNOKRVNJAK Nastao je u 17-om i 18-om stoljeću križanjem engleskih kobila s arapskim pastusima i to Beverly Turk (1689), Darley Arabian (1704) i Godolphin Arabian (1728). Od njih su nastale 4 osnovne linije punokrvnjaka i to Herod, Eclipse, Matchem i Highflayer ( Herodov sin). To je izvanredna pasmina konja, najbrži od svih pasmina konja i na uzgoju punokrvnjaka, kojim se danas bavi cijeli svijet, počiva jedna cijela industrija, a to su galopske trke sa kladionicama gdje se okreću ogromni novci ( jedan od najunosnijih poslova u napr Hong Kongu). Iako se pretežno koristi za galopske utrke, punokrvnjaci potižu dobre rezultate i u ostalim konjičkim disciplinama kao napr. preponsko jahanje, dresura ili military natjecanjima. Također je nedadomjestiv u oplemenjivanju drugih pasmina konja gdje se koristi da osvježi krv, te ga i danas u svojem uzgoju koriste za Holsteina, Hanoveranca i ostalim vrhunskim uzgojima današnjice. Ponekad znaju biti i presenzibilni, čak i zloćudni, što je posljedica selekcije koja je birala pastuhe isključivo po kriteriju brzine. HAFLINGER HAFLINGER ima titulu najsimpaticnijeg i najegzoticnijeg konja. To je konj alpske rase, nižeg rasta, malog nabitog tijela, smeđe dlake i puno svijetlije neukrocene grive i repa. Koristi se uglavnom za vucu saonica ali i za rekreativno jahanje te ponekad za cirkuske tocke voltažiranja. HOLSTEINSKI KONJ Jedna od najboljih pasmina konja za preponsko jahanje, dresuru i military. Današnji holsteinski konj nastao je oplemenjivanjem originalnih holsteinskih konja prvenstveno punokrvnjakom, no i anglonormancem u posljednjih 100 godina. Iako su današnji sportski konji naročito u Njemačkoj sve više u istom tipu, holsteinski je konj 'mercedes' među konjima i to i po cijeni i po performansama. Postižu izuzetno dobre rezultate u olimpijskim disciplinama, naročito u preskakanju prepona. U Hrvatskoj je najzastupljeniji među sportskim konjima, a postoji i uzgoj u čistoj krvi od 1981 godine kada su u Križevce uvezeni prvi licencirani holsteinski pastuh i 5 kobila. Njihovi potomci se danas nalaze po cijeloj Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj. Ovime sam ukratko opisao kako su nastali današnji moderni jahači konji i predstavio tri po mojem mišljenju najpoznatije pasmine u našim krajevima. Postoji interes za uzgoj sportskih konja u Hrvatskoj, te je osnovana i pri nadležnim tjelima registrirana Udruga uzgajivača Hrvatskog sportskog konja. 02. Ožujka u Križevcima biti će izabrani pastusi za sezonu 2002. Vlasnici kobila koji se žele uključiti u uzgoj mogu se pridružiti udruzi koja će im sugerirati najboljeg pastuha za njihovu kobilu te voditi evidenciju, obilježavanje i izdavati rodovnike za tako proizvedene konje. Nadam se da vam je tema o kojoj pišem zanimljiva i ako imate problema sa svojim konjem ili vas nešto posebno zanima, pišite mi i ja ću vam odgovoriti, ako budem znao. JOŠ NEKE VRSTE KONJA....... Andalusian Andalužanin je svoje ime dobio po španjolskoj provinciji iz koje potje?e, Andaluziji. To je jedna od najstarijih pasmina konja, prikazuju ga špiljski crteži stari i do 25 tisu?a godina. Nastao je od Iberijskog konja koji se kasnije križao s Berberskim konjima koje su sa sobom doveli Mauri. Najzaslužniji za uzgoj Andalužana bili su kartuzijanski fratri, grupa redovnika vrlo vješta uzgoju i dresiranju konja. Njihovi su konji 1832. godine bili jedini ?istokrvni Andalužani i pripomogli su ponovnom ro?enju te pasmine. Andalužani su i danas vrlo rijetki, Španjolci nisu dopuštali njihov izvoz sve do 1962. godine, a danas ih u Španjolskoj ima negdje oko dvanaest i pol tisu?a grla. Još nekoliko tisu?a je raštrkano po svijetu. Prije nekih šezdesetak godina, pasmina se razdvojila na Andalužane i Luzitance, koji pripadaju Portugalu. Andalužani se još nazivaju i Pura Raza Espanola – PRE (?istokrvni španjolski konj). Visina ovih konja je od 15,2 do 16,5 dlanova (dlan je ?etiri in?a, odnosno, otprilike 10 centimetara), snažni su, širokih prsa i sapi, i time vrlo pogodni za jahanje. Griva i rep su im bogato obrasli dlakom, a ?ak je 80% Andalužana bijele ili sive (zelene) boje, 15% doratasto, a u ostalih 5% mogu se na?i sve ostale boje. Trakehner poznat i pod imenom "isto?no pruski konj" jedna od poznatijih njema?kih plemenitih pasmina jaha?ih konja .... nastala u isto?noj Pruskoj, koja se danas dijelom nalazi u Poljskoj ... prvu je pastuharnu osnovao 1732 Frederick William I od Pruske. Pažljivim selektivnim uzgojem formiran je trakener, jaha?i konj na ponos njema?ke vojske. Dosta konja je stradalo u II WW. Ovi vrlo visoki konji su izuzetnog kraktera. Ima ih u svim poznatim bojama bez primjesa (smiju imati bijele oznake po glavi i nogama). Appaloosa Neobicni tockasti konji nastali kao ratni konji za potrebe konjice u Americi dobrim dijelom upravo od andalužana odnosno od konja koje su na tlo Amerike doveli španjolski konkvistadori. Pipi duga carapa je imala jednog ovakvog ... No iako appolose mogu biti i samo dijelomicno tockasti FRIZIJSKI KONJ PODRIJETLO: Provincija Friseland u Nizozemskoj. VISINA: 152-162 cm BOJA: Frizijski su konji uvijek izrazito crni, nije dopuštena nikakva oznaka, ali poneka ipak izbjegne nadzoru. KARAKTER: Ovog je konja najbolje opisati kao razigranog i živahnog, ali spremnog na rad. Odan je i osjetljiv. IZGLED: Frizijski konj je atraktivan zaprežni konj s gustom dlakom na nogama. Griva i rep su valoviti. Ti konji imaju lijepe glave na dugim, uspravnim i izvijenim vratovima iznad gotovo nevidljivih grebena. Noge su prili?no kratke, ali ?vrste s obiljem dlake i istaknutim ki?icama. Kopita su plava. Oblikuje ih posebno izraženo ponosno držanje. NAMJENA. Frizijski se konj redovito može vidjeti na paradama uz rudo tradicionalnog giga (laka ko?ija na 2 kota?a) s visokim kota?ima. U Nizozemskoj ?e oni koji se voze najvjerojatnije na sebi imati tradicionalnu nošnju. To je tako?er prvoklasni jaha?i konj izrazito prikladan za dresuro jahanje, tako?er je na glasu kao izvrstan školski konj za u?enje jahanja. POSEBNE NAPOMENE: To je jedna od najstarijih europskih pasmina. Frizijski je konj vjerojatno u uporabi više od 3000 godina. Rimljani su vrlo cijenili te konje, te su ih poveli sa sobom kad su napali Britaniju, a tako?er su se uvelike koristili u srednjem vijeku kao ratne konje. U 17. je stolje?u došlo do križanja s andaluzerom te je nastao brz kasa?ki konj. MUSTANG: U Americi konj nije postojao do šesnaestog stoljeća, kada su ga tamo uveli španjolski osvajači. Konj je odmah bio prihvačen i od strane domorodaca, koji su ga jahali na golo. Životinje koje bi uspjele da pobjegnu od svojih vlasnika, okupljale su se u krda divljih konja i nazivali se mustang.I danas u divljini postoje krda mustanga, ali ih je znatno manje. TRKAĆI KONJI: U psljeljednje vrijeme trke konja su postale veoma popularan sport, koji donosi veliku zaradu.Trkaći konji mogu da dostignu brzinu i do 70 km/h.Sedlo koje se stavlja na trkaće konje je dosta lakšei prikladnije za sport u odnosu na tipična meksičko-američka sedla koja su dosta teža i znatno većih dimenzija.Najbrži konji su čistokrvni arapski i čistikrvni engleski.

- 09:21 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (22) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

28.06.2006., srijeda

VJEVERICE

Vjeverica (Sciurus vulgaris) je jedina europska autohtona vrsta iz porodica Sciurida, a kroz mnoga stoljeća je bila i jedina vrsta na starom kontinentu. Upravo zbog toga je uvijek nosila naziv samo vjeverica, bez bojazni da bi se mogla zamijeniti s bilo kojom drugom vrstom vjeverica (ima ih oko 200) koliko ih ima na Zemlji. No, posljednjih godina, zoolozi su je počeli zvati crvena vjeverica. Zatočeništvo teško podnosi pa se u kavezu rijetko razmnožavaju. Crvena vjeverica široko je rasprostranjena po šumama Europe i sjeverne Azije, sve do istočnog Sibira, sjeverne Kine i Japana. Čest je stanovnik parkova u naseljima. Njen izgled je dobro poznat svima i to zahvaljujući kitnjastom, uspravno položenom repu i ušima s dlakavim čupercima i gotovo ljudskom izgledu dok sjedeći prednjim nožicama uzima hranu. Posljednjih decenija pojavila se velika prijetnja crvenoj vjeverici, a riječ je o sivoj vjeverici (Sciurus carolinensis) koja potječe iz Sjeverne Amerike, a uvežena je u Europu, a prvi put u Englesku krajem prošlog stoljeća. Posljednjih pedeset godina siva vjeverica se je nevjerojatno proširila na području Velike Britanije dok je crvena vjeverica postala sve rijeđa te je gotovo u potpunosti nestala s tog područja. Danas se još može pronaći u Škotskoj i ponekim otocima. Početkom `70, jedinke ove vrste puštene su u Italiji u prirodu i danas se nevjerojatnom brzinom proširuju. Upravo zato su znanstvenici počeli imenovati domaću vrstu crvena, a introduciranu siva vjeverica. Smanjenju populacije crvene vjeverice vjerojatno pridonosi i pomanjkanje staništa i povećan broj poludivljih mačaka jer često, da bi pretrčala do susjednog šumarka treba pretrčati čistine gdje je veoma ranjiva. Snažne noge i pandže služe vjeverici da se dobro uhvati za koru drveta te joj omogućuju da brzo siđe s drveta s glavom usmjerenom prema dolje. Riječ je o jednoj od prilagodbi ove arborikolne vrste glodavca koji veći dio svog vremena provodi u krošnjama. KAKO RAZLIKOVATI CRVENU OD SIVE VJEVERICE???? Sive vjeverice ljeti često zadobiju svjetlo smeđkasto-crvenkastu nijansu, posebno na leđima i bokovima i tko nema iskustva, lako ih može zamijeniti. Rep crvene vjeverice je uvijek jednolično obojen (svjetlije ili tamnije) dok se u repu sive vjeverice mogu pronaći bijeli čuperci. Nadalje, za zimskih mjeseci crvene vjeverice imaju dlakave čuperke na vrhovima uški koje sive vjeverice nemaju nikada Siva vjeverica, uvezena u Europu iz Sjeverne Amerike je opasan konkurent za domaću vrstu, crvenu vjevericu KONKURENCIJA MEĐU VRSTAMA Nestanak crvene vjeverice je znatno složeniji no što se mislilo pa su napravljene brojne studije. Najprije se predpostavljalo da je crvena vjeverica domaća vrsta koja je dobro prilagođena hladnoj i suhoj klimi kao što je u Skandinaviji i istočnoj Europi, a nešto su manje otporne na bolesti u toplijim i vlažnijim područjima. Ustvari su već prije dolaska sive vjeverice populacije crvene vjeverice bile umanjene zbog bolesti. Dolaskom sive vjeverice brojnost crvene je još više opala. Moglo bi se pomisliti kako siva vjeverica, koja je robusnija i veća, uništava crvenu vjevericu. Za to dokazi ne postoje, a po nekim opažanjima izgleda da su crvene vjeverice agresivnije od sivih. Pravi razlog povećanja brojnosti sive i smanjenje crvene vjeverice je ta što su sive vjeverice bolje prilagođene životu u listopadnim šumama. Crvene vjeverice prilagodile su se životu u crnogoričnim šumama u kojima se hrane pinjolima, plodovima koji se nalaze na vrhovima stabala. Iako ove hrane nema u izobilju barem je prisutna u svim godišnjim dobima i upravo zato su populacije crvenih vjeverica obično rijetke (manje od jedne jedinke po hektaru). Čak na mjestima gdje i ima dovoljno hrane ova vrsta obično ima jedno mlado, rijetko dva godišnje, za razliku od sivih vjeverica koji imaju po dva mlada godišnje. Prehrana im je raznolikija pa se na jednom hektaru mogu zateći i šest jedinki. Brojnije i krupnije sive vjeverice konzumiraju znatno više hrane od crvene vjeverice. Primjerice, obije vrste vjeverica vole jesti lješnjake, no kako su sive brojnije preostaje manje lješnjaka za crvenu vrstu kojima ne preostaje no da se hrane manje bogatom hranom. Najkritičniji faktor je što crvene vjeverice ne vole žireve jer ih ne mogu dobro probaviti što je velika nepovoljnost za njih jer su upravo oni glavni izvor jesenje hrane mnogim životinjama. Za razliku od njih, sive vjeverice obožavaju žireve i do zime uspiju bez muke napraviti masne zalihe. ISHRANA VJEVERICA: Količina hrane koju u jesen vjeverice sakupe je veoma važna, ne samo zbog prezimljavanja već i zbog otpornosti na bolesti i reprodukcijskog kapaciteta slijedećeg proljeća. Što su ženke deblje produciraju više mlijeka pa bolje othrane mlade. Iz do sada izvedenog se dade zaključiti kako su brojne crnogorične šume Europe povoljne za razvoj crvene vjeverice što, nažalost, nije istina. Brojne crnogorice uzgajaju se zbog drvne industrije, no one ne produciraju dovoljno pinjola. Uz to, takvi pinjoli lošije su kvalitete jer su takva stabla posađena pregusto i često na nedovoljno bogatim terenima. Uz to, kultivirano drveće obara se nakon tridesetak godina kada je ono još mlado i ne daje plodove. Spominjemo li drugo drveće, hrast, bukvu i kesten valja znati da niti oni svake godine ne urode dobro. Nerodnim godinama se sive vjeverice znatno bolje prilagode jer jednostavno pređu na drugu vrstu hrane. Obije vrste vjeverica teško se prilagođavaju ekstremno hladnim uvjetima gdje su zime duge i hladne. Niti jedna vrsta ne hibernira (no ipak, manje su aktivne) pa je i ovdje u prednosti siva vjeverica koja nakupi znatno deblji sloj zaliha masti. Crvene vjeverice ne mogu si dozvoliti da postanu previše debele jer bi ih upravo debljina omela da se uzveru do najviših grana gdje im se nalazi hrana. Stoga su dugačke i hladne zime pogubne za crvene vjeverice. Siva vjeverica provede i do 80 posto vremena na tlu tražeći hranu. Ovdje ona pronalazi bogatu trpezu za razliku od crvene vjeverice koja radije ostaje na stablu. Crvena vjeverica nerado pretrčava teren, pa tu provodi manje od četvrtine vremena provedenog u ishrani. Čak i kad je plodnost normalna često trebaju provesti brojne sate tijekom dana u potrazi za hranom. Drugi veliki problem za crvenu vjevericu je i rascijepanost šumskih područja zbog prometnica, željeznica, obradivih površina i naseljenih mjesta. Dakle, odvojeni mali šumarci dovoljni su za gustije naseljene populacije sivih vjeverica, a iz jednog u drugi šumarak bez teškoća pretrče pa lakše ostaju i u gradskim parkovima. Jednom kada opadne brojnost populacije crvenih vjeverica zbog bilo kojeg spomenutog razloga teško se oporavi. U Velikoj Britaniji su izračunali da su lokalne populacije crvenih vjeverica nestale u samo 15 godina nakon dolaska sivih vjeverica. Hoće li i naše vjeverice imati istu sudbinu? Vjeverice često pronalaze sklonište u prirodnim udubinama drveća ili onih izdubljenih od ptica. Zimi crvene vjeverice imaju karakteristične krznene čuperke na vrškovima uški. Njen rep je važan za održavanje ravnoteže prilikom izvođenja akrobacija u krošnji. Teško da se prilikom skakanja mogu povrijediti, upravo zbog odlično prilagođenog tijela. Razlika između repa sive i crvene vjeverice je ta što crvene uvijek imaju uniformno obojen rep. Obojenost krzna varira o visno o geografskoj rasprostranjenosti. EKOLOGIJA CRVENIH VJEVERICA Znanstveni naziv: Sciurus vulgaris Dimenzije: Glava i tijelo dugački su 22cm, a rep 18cm, teži od 250-300 grama (obično su mužjaci teži od ženki). Karakteristike: Dva vidljiva čuperka dlaka (odsutni u sive vjeverice) prisutni su tijekom zime na vrhovima uški. Boja krzna varira (od crvene do crne), no nikada nije siva. Gnijezdo: Napravljeno je od grančica, obično napravljeno od još živih grančica pa se s vanjske strane gnijezda vide brojni listovi. Ishrana: Prije svega pinjoli, ali i lješnjaci, kesten i razne bobice ili grahorice. U proljeće jedu mlade izdanke drveća, a u ostalo doba godine koru, kukce i ptičja jaja. Ponekad grickaju i gljive koje rastu ispod kore. Zov: Poprilično glasno skvičanje. Razmnožavanje: U našim krajevima crvene vjeverice se uglavnom pare od prosinca do lipnja, a nakon 38 dana rađa se najviše 6 mladih počevši od veljače pa sve do rujna. Mladi: Ostaju u gnijezdu oko jedan mjesec, rađaju se slijepi i bez dlake, a spolno zreli postaju nakon navršene prve godine života. Navike: Najčešće se vere po drveću i skače s grane na granu. Tijekom ljeta aktivna je u jutarnjim satima dok sredinom dana obično odmara. Zimi može aktivnost biti kontinuirana, ne hibernira. Habitus: Prije svega crnogorične četinjače, no može živjeti i u listopadnim šumama koje joj nisu optimalno stanište. Znaci prisutnosti: Najkarakterističniji znak vjeveričinog prisustva su izgrickane ostaci pinjola, no oni zaostaju i za sivim vjevericama. Status: U Europi je zaštićena vrsta, a prema nekim istraživačima populacije su sve manje. Ponašanje: u potrazi za hranom Kada pronađe lješnjak vjeverica ga najprije provjeri da li je jestiv, no ponekad ga ne pojede istog časa. Kada ima hrane u izobilju često sakrije u spremište hranu za "gladne dane". Ako plod prođe mirisni test pokupi ga ustima. Vjeverice imaju mirisne žlijezde na usnama kojima označava vlasništvo nad hranom. Prije nego razdvoji plod, uhvati ga prednjim nožicama i mirišući ga prevrće. Miris lješnjaka pomoći će joj kasnije da ga pronađe nakon što ga sakrije, a miris osjeća čak i pod snježnim pokrivačom. Dok traži spremište za hranu vjeverica trči s repom zakrivljenim pod kutem prema dolje. Držeći zubima hranu vjeverica trčkara, zaustavljajući se povremno i dižući se na stražnje noge kako bi bolje ogleda okolinu i obavijest o opasnosti. Vjeverice imaju dva osnovna stava: ili ostaju neko vrijeme mirne na stražnjim nogama ili brzo trče. Stražnje noge su dobro razvijene i zbog malene tjelesne težine mogu brzo trčati i veoma su okretne. Da bi sakrila lješnjak od pogleda ostalih životinja vjeverica traži mekani teren, a zatim ga zakopa što je dublje moguće. Kada je teren zamrznut vjeverica si pomaže snažnim panđicama. Nakon što je "posadila" lješnjak vjeverica uzdigne rep i trčeći široko postavljenim nogama kreće u novu potragu za hranom. Crvena vjeverica napaja se u obližnjoj lokvi. Ovakvo ponašanje je veoma rijetko i to za velikih suša budući da je na tlu veoma ranjiva. U ovakvim trenucima, pogotovo mlade vjeverice riskiraju da ih uhvati mačka, lisica ili neki drugi predator.

- 11:37 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (29) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

26.06.2006., ponedjeljak

LeOpArD

OPIS: Leopard (Panthera pardus) je član porodice mačaka (Felidae). Krzno leoparda je blijedo žute boje, kremasto žute po trbuhu koja pozadi prelazi u narančasto-smeđu boju. Veće crne pjege ukrašavaju im udove i glavu, dok manje i gušće raspoređene tamnosmeđe rozete prekrivaju krzno po leđima i sa strana. Po repu su izraženije crne pjege koje privrhu prelaze u nepravilne vrpce. Boja krzna ovisi najviše o prebivalištu leoparda tako su npr. krzna leoparda koji žive u pustinjskim predjelima svjetlijih boja, dok su krzna leoparda koji žive u prašumama, kišnim šumama i planinskim predjelima mnogo tamnija. Postoje i crni leopardi za koji su se još donedavno smatrali posebnom vrstom što nije slučaj. Krzno je crnih leoparda crno zbog genetičke mutacije zbog koje u svom krznu imaju velike količine tamnog melanina (pigmenta zaslužna za boju krzna). Veličina i težina leoparda je unutar vrlo velikog područja na kojem su rasprostranjeni vrlo različita. Tako su leopardi na jugu Afrike teški između 20 i 30 kg, dok oni koji žive na sjeveru Afrike, mogu biti i teži od 60 kg. U ramenima su visoki 70 do 80 cm, a pri tome su mužjaci znatno veći od ženki,dužina repa može biti od 58-97 cm. Leopard ima srednje dugačke, snažne noge koje završavaju šapama velike površine. Oči imaju, kao i sve mačke usmjerene prema naprijed, a uške su mu okruglaste. Životni vijek leoparda je oko 12 godina PODRUČIJA NASTAJANJA I BROJČANO STANJE: U povijesno vrijeme leopard je nastanjivao cijelu Afriku s obje strane Sahare, kao i velike dijelove Azije. U Africi živi kako u središnjim dijelovima u tropskim šumama tako i u brdima, savanama i polupustinjama od Maroka pa sve do Rta Dobre nade na krajnjem jugu. Leopard izbjegava samo velika, vrlo suha područja, pa ih tako nema u Sahari niti u najsušim dijelovima Namiba. U Aziji nastanjuje crnogorične šume uz Amur kao i tropska područja Indije i Jugoistočne Azije. Živi od Anatolije, Arabije i Izraela pa sve do otoka Jave. Nema ga na Sumatri i Borneu, kao niti u bezvodnim središnjim pustinjama Azije. Sjeverna granica danas ide od Kavkaza preko sjevernog Irana, Afganistana i Kašmira duž Himalaja sve do Amura u istočnom Sibiru. U pretpovijesnom vremenu leopard je živio i u srednjoj Europi, no tu je nestao već krajem ledenog doba. Od svih 5 velikih mačaka, leopard živi na najvećem području, što je s vremenom dovelo do razvoja brojnih podvrsta. Leopard je izumro u velikom broju područja. Tu spadaju Maroko, Sinajski poluotok i otok Zanzibar. U području Amura i na Kavkazu izumiranje leoparda vjerojatno više nije moguće zaustaviti. Na Arapskom poluotoku prema procjenama živi još oko dvadeset jedinki. Slično mali broj jedinki živi još u Anatoliji i Palestini. Na Sri Lanki je zbog smanjenja broja jedinki genetska raznolikost toliko smanjena, da ih se vjerojatno više neće moći spasiti. Na kavkazu živi još oko 50 jedinki za čiju zaštitu se ulažu veliki napori. U Iranu i Turkmenistanu živi još koja stotina jedinki perzijskog leoparda, a u Pakistanu i Bangladešu su isto tako vrlo rijetki. U Kini je preživio još samo u nekoliko izoliranih područja. U Indiji broj leoparda je procijenjen na oko 14.000. Danas većina leoparda živi u Africi, južno od Sahare. Tu se broj procjenjuje na oko 700.000 jedinki, od čega samo u DR Kongu navodno živi oko 226.000. Međutim, neki stručnjaci sumnjaju u ispravnost tih procjena. Prema njima, u Africi u prirodi živi još samo oko 233.000 leoparda. OSJETILA: Ušne školjke su im okruglaste, a sluh je izuzetno dobro razvijen. Leopardi čuju i vrlo visoke frekvencije (do 45.000 herca) koje ljudsko uho ne može registrirati. Oči su im usmjerene prema naprijed i dovoljno razmaknute da im to omogućava izvrstan prostorni vid. Kod dnevne svjetlosti vid leoparda je otprilike jednak ljudskom, ali u mraku je pet do šest puta bolji: leopardi mogu svoje okrugle zjenice jako raširiti, dako da i slabo svjetlo još uvijek može doći do oka. Osim toga, leopard kao sve mačke, ima mrežnicu prevučenu reflektirajućim slojem koji se naziva Tapetum lucidum, koji reflektiranjem pojačavaju primljeno svjetlo. I osjetilo mirisa je kod leoparda izvanredno razvijeno. PREHRANA: Plijen leoparda kreće se od malih kukaca do odraslih muških oriksa (antilopa) koji mogu doseći težinu i do 900 kg. Leopard se stopi s okolinom zbog boje svog krzna i mirno i tiho čeka na plijen koji napadne u zadnjem trenutku skočivši mu za vrat. Lovi većinom danju da bi izbjegao susrete s lavovima i hijenama, koji love većinom noću. Zanimljivo je također to što su leopardi u stanju odvući plijen koji je duplo teži od njih na stablo i tamo ga pojesti skriveni od ostalih grabežljivaca. PONAŠANJE LEOPARDA: Teritorijalnost: Leopardi su izraženi samotnjaci. Područja mužjaka su veća i obuhvaćaju najčešće područja nekoliko ženki. Prema jednoj studiji provedenoj u Krügerovom nacionalnom parku mužjak treba, ovisno o gustoći raspoložive lovine, od oko 16 pa do oko 96 kvadratnih kilometara, dok ženkama treba 5-30 kvadratnih kilometara. U škrtim, lovinom vrlo siromašnim područjima, područja na kojima leopard traži lovinu mogu biti još i značajno veća. Životinje obilježavaju svoja područja i brane ih od istospolnih jedinki svoje vrste prijetećim ponašanjem, a po potrebi i teritorijalnom borbom. "Vlasnik" područja osigurava si mogućnost parenja, izvor hrane, pristup pojilištu, sjenku i slične, vrlo važne stvari za jedinku. Mogućem uljezu u područje "mirisne" poruke daju informacije o nizu osobina "vlasnika" (fizička kondicija, spremnost na borbu, dob), a u sukobu obično "vlasnik" ima prednost svog terena i izlazi kao pobjednik. Leopardi obilježavaju svoje područje prije svega mirisom, ali i akustično, glasanjem. U manjoj mjeri ostavlja i optičke signale, tragove kandži na stablima ili na tlu. obilježavanje ims s jedne strane ulogu obavještavanja mogućih suparnika, ali služi i samom vlasniku za lakše snalaženje u svom području. Kretanje: Kod normalnog hoda leopard koristi tipični "križni" hod, što znači da istovremeno podiže i spušta na tlo noge koje su dijagonalno jedna prema drugoj. Leopardi mogu hodajući prevaliti vrlo velike razdaljine. Pri tome koriste način, koji djeluje kao da su samo na obilasku područja oko svog stabla za odmor ili oko skrovišta. Brže se kreću kasom samo na kraće razdaljine. Kod lova prikradanjem može se dogoditi da samo prvih 10 do 30 metara pređe kasom, pri čemu tijelo spušta sve bliže tlu. To se naziva prikradajućim trkom. U lovu se ovaj trk smjenjuje s prikradajućim puzanjem pri kojem životinja trbuhom gotovo dodiruje tlo i prikrada se vrlo polako, tako da u svakom trenutku može zaustaviti kretanje. To se događa uglavnom tada, kad životinja prema kojoj se leopard prikrada, iz nekog razloga govorom tijela pokaže, da je na oprezu. Leopard ostaje u tom stanju potpunog mirovanja dok pažnja lovine ne popusti, pa nastavlja s prikradanjem. Galop, najbrži način kretanja leoparda i pri čemu može doseći brzinu veću od 60km/h, se rijetko viđa kod odraslih životinja. Leopard ga koristi samo u završnoj fazi lova za prevaljivanje zadnjih metara nakon prikradanja žrtvi. Ovaj trk može biti samo kratak. To je naporno i zahtijeva veliki napor srca, što velike mačke mogu izdržati samo kratko vrijeme. Poseban način kretanja je penjanje na stabla i hod po granama različitih debljina unutar krošnje. Leopardi mogu stajati i na tankim granama koje se njišu, bez da pri tome gube ravnotežu. Ne ozljeđuju se niti na gustom i često nekoliko centimetara dugom, niti na kratkom, savinutom trnju stabala na kojima miruju i odmaraju se. Kod kretanja tlom, ne pružaju kandže iz jastučića, neovisno koji način kretanja koristili. Suprotno tome, kod penjanja po drveću pružaju kandže punom dužinom, i njihovim dubokim prodiranjem u koru stabla čvrsto drže svoje teško tijelo i na potpuno glatkom i okomitom stablu. Na srmo stablo penju se u skokovima. Prednje noge pri tome široko rašire tako da gotovo obgrle debelo stablo. Najčešće, leopard s tla krene posebno snažnim odrazom uvis, koji mu daje mogućnost da i nakon tog prvog nastavi s daljnim okomitim skokovitim kretanjem. Kod silaska s drveta, leopard se kreće unaprijed dok grane i stablo ne postanu sasvim okomiti. Kod vrlo strmih stabala koja ne daju nikakvo hvatište, slijedi silazak unatrag dok ne dođe do razmaka od tla koji može savladati skokom. Tada se na stablu okrene, siđe još jedan do dva metra, i s visine od dva do četiri metra skače na tlo. Leopardi su i dobri plivači. Opaženi su kako dan provode na otoku na rijeci, a onda plivaju na obalu i kreću u lov. Ponašanje prema neprijateljima: Odrasli leopardi su krajnje oprezni, i po mogućnosti izbjegavaju svaki susret s nadmoćnim zvijerima ili pripadnicima svoje vrste. Lavovi i tigrovi predtavljaju neprekidnu opasnost za leoparde, pa oni pokušavaju koliko je god moguće sklanjati im se s puta. Postoje brojni dokumentirani slučajevi kad je susret s neprijateljskim lavovima završio kobno, smrću leoparda. Pjegave hijene i afrički divlji psi mogu isto tako biti opasnost za leoparda, no samo ako cijeli čopor zatekne leoparda s neosiguranim plijenom, a leopard se upusti u borbu u pokušaju da obrani svoj plijen. No, događa se i da leopard uspije spasiti svoju lovinu od pjegave hijene. On je sasvim ravnopravni protivnik jedne same hijene. U Krügerovom nacionalnom parku zabilježeno je, da je leopard ubio nekoliko ovih zvijeri. Odnos leoparda i pavijana je vrlo ambivalentan. Za vrijeme dnevnog svjetla, majmuni su im opasan protivnik koji čak i napada ovog grabežljivca. Nekoliko snažnih mužjaka pavijana mogu, doslovno, leoparda rastrgati na komade. Suprotno tome, noću je leopard (zbog sposobnosti da bolje vide noću) u prednosti pa se odvažuje popeti na stabla na kojima spavaju pavijani da izazove paniku s ciljem da uhvati jednog majmuna. Pojedinačni pavijani, ili oni koji se zateknu na rubu grupe, ubrajaju se u spektar leopardove lovine. Leopard je u normalnim okolnostima snažniji od geparda. RAZMNOŽAVANJE: Leopardi nemaju određenu sezonu parenja, no u nekim područjima je opaženo, da se koćenje mladunaca često poklapa sa sezonom koćenja mladunaca njihove lovine. Estrus leopardice traje 6 do 7 dana. Ako ženka u tom razdoblju ne ostane skotna, estrus se ponavlja svakih 25 do 28 dana. Ženka za koćenje bira zaštićena mjesta, po mogućnosti špilju ili prolaz u stijenama s uskim ulazom, a ako joj je stanište šuma, pokušat će naći šuplje stablo kako bi mladunci bili što bolje zaštićeni od mogućih neprijatelja. U okotu je najčešće dvoje do troje mladunaca, teških oko 500 grama. Mladunci se rađaju slijepi i potpuno nemoćni, no brzo rastu i u dobi od dva do tri mjeseca počinju jesti i meso. O iskustvu ženke zavisi i preživljavanje njenih mladunaca. Uobičajeno je, da ženka uspije do odrasle dobi podići jedno do dvoje mladunaca. Oni ostaju s njom između 13 i 18 mjeseci, mužjaci obično kraće od ženki. CRNA PANTERA: Na većim visinama i u kišnim šumama se nerijetko može sresti crnu panteru. Kod njih je izražena crna boja krzna koja se nasljeđuje recesivnim genom, što je pojava koja se naziva melanizam. To znači da ova nasljedna osobina može biti prisutna i kod jednog standardno obojenog leoparda, ali i da u jednom leglu može biti i standardno obojenih mladunaca i malih crnih pantera. Crna pantera je leopard (Panthera pardus) ili ponekad jaguar (Panthera once), čije je krzno crne boje umjesto, kao obično kod tih životinja, zlatno žute boje prošarano crnim rozetama. U odgovarajućim svjetlosnim uvjetima se mogu razaznati šare na krznu. Kod pantera se ne radi o zasebnoj vrsti, nego je riječ o jednom obliku pojave koja se zove melanizam. PRIJETNJE!!!!: Lov na leoparde zbog njihova predivnog točkastog krzna i uništavanje njihovih prebivališta su uzeli svoj danak. Mnoge podvrste su ugrožene ili čak izumrle. Ubijaju ih farmeri jer predstavljaju opasnost za stoku. Mogu se lako otrovati jer se hrane mrtvim i trulim mesom. Leopardi su najprilagodljiviji od svih velikih mačaka. Zbog svoje samotne i tajnovite prirode većina leoparda je neprimjetna. Čak i kad čovjek prijeđe u granice njihova teritorija oni se osvećuju na način da se počnu hraniti stokom i psima. Kreću se istim šumskim putovima, tako ako ih se duže proučava veoma lako ih se može pratiti i naći. Šumski požari također utječu na život leoparda time što im odnose toliko potreban zaklon

- 20:53 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (14) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.