°~°aNiMaL wOrLd°~°

28.08.2007., utorak

NOJ

Noj (Struthio camelus) je vrsta iz reda nojevki i najveća je danas živuća ptica na Zemlji. Danas obitava još samo u Africi južno od Sahare. Ranije je živio i u zapadnoj Aziji. To je ptica koja je zbog svog perja, mesa i kože oduvjek bila značajna za ljude. To je dovelo do toga, da je danas istrijebljena u mnogim područjima u kojima je ranije živjela. OBILJEŽIJA: Mužjaci noja su visoki između 210 i 275 cm a teški su od 100 do 130 kg, a ponekad čak i do 150 kg. Ženke su manje, visoke su 175 do 190 cm a teže 90 do 100 kg. Perje mužjaka, koje nazivaju i pijetlovima, je crno. Jedino perje krila i repa je bijelo. Ženke, odnosno kako njih zovu kokoši, imaju nasuprot tome perje neugledne boje tla. Jedino je perje krila i repa i kod njih svjetlije, i sivobijele je boje. Perje mladunaca potsjeća na perje ženke, samo se kod njih još ne ističe razlika u boji perja krila i repa u odnosu na trup. Gole noge i vrat su im, ovisno o podvrste, sive, sivkasto-plavkaste ili lagano ružičaste. U vrijeme parenja koža mužjaka sjaji posebno intenzivno. Vrat noja je dugačak i pretežno gol, dok im je glava u odnosu na tijelo relativno malena, ali su im zato oči s promjerom od 5 cm najveće od svih kopnenih kralježnjaka. Karlica noja je ventralno zatvorena stidnom kosti (Symphysis pubica). Kod svih drugih ptica, osim kod nojevki to nije slučaj. Kod njih je karlica građena od tri međusobno povezane kosti između kojih je veliki otvor koji zatvaraju vezivno i mišićno tkivo. Noj ima vrlo duge noge sa snažnom muskulaturom. On u punom trku dosiže brzinu od oko 70 km/h, dok brzinom od 50 km/h može trčati oko pola sata. Kao prilagodbu brzom trčanju, stopalo noja se razvilo na način da ima samo dva prsta, što je jedinstveno kod ptica. Pored trčanja, noge su noju po potrebi i vrlo efikasno obrambeno oružje. Oba prsta imaju kandže pri čemu je kandža na unutrašnjem, većem prstu, duga i do 10 cm. Krila noja su vrlo velika, no kao i kod svih nojevki nisu prilagođena letenju. Težina noja je daleko iznad one koja bi mu još dozvolila da se podigne u zrak. Umjesto toga, krila služe noju za udvaranje, davanje sjene i održavanje ravnoteže pri trčanju. GLAS: Glasanje mužjaka noja podsjeća na riku lava. Duboki glas koji zvuči kao "bu bu buuuuu huuu" se ponavlja više puta. Mužjaci se učestalo tako glasaju u razdoblju udvaranja kao i kod borbe oko dokazivanja dominantnosti jedinke na određenom području. Osim toga, pripadnici oba spola su u stanju glasati se zviždavim, frktavim i režećim glasovima. Samo njihovi pilići se javljaju melodičnim glasovima koji služe privlačenju roditeljske pažnje. RASPROSTRANJENOST I ŽIVOTNI OKOLIŠ: Prirodno područje rasprostranjenosti nojeva je Afrika, a naročito njen istočni i južni dio. Izumrli su na Arapskom poluotoku, u zapadnoj Aziji kao i u Africi, sjeverno od Sahare. Nojevi žive na otvorenim područjima kao što su savane i pustinje. Prednost daju okolišu s kratkom travom i s ne previsokim drvećem. Uopće ne žive na područjima gdje trava raste više od jednog metra. Povremeno ulaze u grmovita područja, ali se u njima ne zadržavaju jer ih grmlje ometa u kretanju a i zaklanja im vidik. Za stalno zadržavanje im nisu pogodne niti prave pustinje bez vegetacije, ali na svojim putovanjima prelaze preko njih bez problema. Svoju potrebu za vodom pokrivaju hranom, pa im stoga nije potreban pristup vodi, a i duga sušna razdoblja im ne smetaju. Danas u Australiji živi više stotina nojeva koji su pobjegli s farmi za uzgoj, i sad žive u divljini. NAČIN ŽIVOTA: -Aktivnosti : Nojevi su dnevne ptice, a najaktivniji su u sumrak. U razdobljima kad nema dovoljno hrane, poduzimaju daleka putovanja, a tada mogu putovati i oko podneva, kad su vrućine najveće. Noću miruju i pritom vrat obično drže uspravno, ali zatvaraju oči. Samo u kratkotrajnim razdobljima dubokog sna polažu glavu na leđno perje ili na tlo. -Socijalno ponašanje: Osim u razdoblju parenja i podizanja mladih, nojevi žive u labavim skupinama koje čine dvije, ponekad pet a povremeno i 100 ili više jedinki. U pustinjskim područjima, oko vode se znaju okupiti i grupe od više stotina nojeva. Ove su zajednice vrlo labave, jedinke se okupljaju i razilaze sasvim proizvoljno. Često se mogu sresti i pojedinačno. Uprkos toga, kad su u grupi, postoji vrlo jasna hijerarhija. Mjesto na ljestvici se najčešće utvrđuje prijetećim glasanjem i ponašanjem. Pri tome uspravljaju perje krila i repa, a vrat drže potpuno uspravno. Ptica koja je niža na ljestvici pokazuje svoju podređenost savijanjem vrata i držanjem glave vrlo nisko, dok mu perje krila i repa također spuštaju prema dole. Prepirke oko mjesta na hijerarhijskoj ljestvici rijetko završavaju kratkom borbom. U vrijeme razmnožavanja, ove labave grupe se raspadaju, a spolno zreli mužjaci počinju s okupljanjem harema. -Ishrana : Nojevi su pretežno biljožderi, no povremeno jedu i kukce kao i manje životinje. Hrane se pretežno zrnjem, travama, lišćem i voćem. Kukci, gusjenice i skakavci su samo usputni dodatak. Prednost daju hrani koju mogu pokutiti s tla. Hranu dobro iskorištavaju crijevom dugim 14 metara. Kako bi potpomogli probavu, gutaju pijesak i kamenčiće (gastrolit), a skloni su gutanju i drugih predmeta koji bi mogli koristiti istom cilju. Tako su u želucima nojeva nađeni novčići, čavli i slični predmeti. -Neprijatelji : Najvažniji neprijatelji nojeva su lavovi, leopardi i gepardi. Nojevi se potpomažu okupljanjem u grupe, kako bi lakše opazili neprijatelja. Time se smanjuje opasnost svake pojedine jedinke da bude odabrana kao plijen, a svaki član grupe tako ima više vremena za hranjenje. U savanama nojevi se često priključuju krdima zebri i gazela jer i te su životinje na oprezu od istih neprijatelja. Rašireno je vjerovanje, da noj u slučaju opasnosti gura glavu u pijesak. Noj se može u slučaju opasnosti spasiti brzim bijegom, a dobro ciljanim udarcem noge može ubiti lava ili čovjeka. Međutim, u vrijeme ležanja na jajima, oni u slučaju opasnosti legnu na tlo i ravno ispruže vrat. Tako priljubljen uz tlo, vrat i glava mu se iz daljine ne vide, pa se misli da je to ponašanje dovelo do nastajanja ove legende o nojevima. -Razmnožavanje : Vrijeme parenja je u raznim područjima Afrike vrlo različito. U savanama Afrike pada u vrijeme suše između lipnja i listopada. Za razliku od toga, u suhim područjima kao, recimo, u pustinji Namib, vrijeme razmnožavanja traje cijelu godinu. Mužjaci u vrijeme parenja postaju teritorijalni. Brane svoje područje koje je veliko između 2 i 15 km˛, a druge mužjake tjeraju s tog "svog" područja, dok ženke dočekuju udvaranjem. Iako mogu postojati i monogamni parovi, mužjak u pravilu ima čitav harem. Pri tome, jedna ženka je "glavna", i to se po ponašanju prepoznaje, dok su ostale ženke niže rangirane. Glavna ženka ostaje s mužjakom više godina. Niže rangirane ženke su najčešće vrlo mlade. Mužjak se prvo pari s glavnom ženkom, a nakon toga s ostalim. Parenju prethodi udvaranje pri čemu mužjak širi i pokazuje krila izmjenično ih podižući i spuštajući. Istovremeno, napuše svoj obojeni vrat i njiše glavom lijevo-desno. Tako se producirajući, prilazi ženki udarajući nogama o tlo. Ženka pokazuje svoju spremnost za parenje spuštajući krila i glavu prema tlu u pozi potčinjavanja. Nakon parenja, glavna ženka odabire jedno od gnijezda koje je mužjak ranije pripremio, grebući nogama još prije toga više plitkih jama u tlu promjera od oko tri metra. Ostale ženke legu jaja u gnijezdo koje je glavna ženka odabrala, a nakon toga ih glavna ženka protjeruje. One nakon toga obično odlaze u područje drugog mužjaka s kojim se također pari, i cijela se procedura ponavlja. Glavna ženka obično izleže osam, a rijetko više, i do dvanaet jaja. Ostale ženke legu svaka po dva do pet jaja. U tim zajedničkim gnijezdima se na kraju skupi i do 80 jaja. Ona su sjajno bijela, teška i do 1.900 grama s promjerom od 15 cm, a njihov sadržaj odgovara sadržaju 24 kokošjih jaja. Time su to među najvećim jajima na svijetu, ali u poređenju s veličinom tijela, spadaju u najmanja. Samo glavna ženka ostaje s mužjakom i samo oni zajedno brinu za leglo. Kako ptica svojim tijelom može pokriti najviše dvadeset jaja, glavna ženka miče višak jaja iz gnijezda jaja drugih ženki. Svoja jaja smješta u sredinu gnijezda, uspijeva ih veličinom i težinom razlikovati od jaja drugih ženki. Iako daje prednost svojim jajima, u gnijezdu ostaje prostora za jošdeset do petnaest jaja drugih ženki. Uz to, glavna ženka na taj način dodatno štiti svoja jaja, jer ako netko napadne gnijezdo, uzima jaja s ruba. Ženka obično leži na jajima po danu, a mužjak noću. Brojni grabežljivci u tom razdoblju pokušavaju odmamiti ptice s gnijezda. To su prije svega šakali, hijene, i Neophron percnopterus najmanja vrsta iz porodice jastrebovki, potporodice lešinara starog svijeta (Aegypiinae) koja živi u Africi. Oni razbijaju nojevo jaje uz pomoć kamena koji bacaju na njega iz zraka. Samo oko 10% jaja se uspijeva izvaliti. Pilići izlaze iz jaja nakon šest tjedana sa svijetlo smeđim paperjem. Roditelji nastavljaju brinuti o njima štiteći ih raširenim krilima od sunca ili kiše.U dobi od tri dana pilići napuštaju gnijezdo i svuda slijede roditelje. Ponekad se dva para sretnu, i tada si uzajamno prijete i često i bore. Pobjednički par zatim preuzima piliće pobijeđenog para i dalje brine o njima. Na taj način, jedan snažan par uspijeva preuzeti mladunce svih parova koje sretne.Jednom prilikom primijećen je par koji je vodio 380 pilića. Slično kao što se jaja podređenih ženki koriste za povećanje sigurnosti vlastitih, i na ovaj se način povećava vjerojatnoća da će u slučaju napada grabežljivca, oteto pile biti jedno od tuđih pilića. U dobi od tri mjeseca, pilići umjesto paperja dobivaju mladenačko perje. Nakon godinu dana, dosežu veličinu roditelja, no samo oko 15% izleženih pilića doživi tu starost. Ženke su spolno zrele s dvije, a mužjaci s tri do četiri godine. Očekivani život im je oko 30 do 40 godina, dok u zoološkom vrtu žive i do 50 godina. NOJ I ČOVIJEK: Odnos čovjeka i noja star je najmanje 5.000 godina. Staroegipatska kao i mezopotamska umjernost pokazuju, da su nojeva pera već u ta davna vremena bila korištena kao nakit. Posebnost nojevog perja je njegova simetrija. Niti su s obje strane osovine jednako dugačke. Dalje od toga seže odnos prema noju u mnogim religijama Afrike gdje je postao dio rituala, priča i legendi. Nojeva jaja imaju i praktičnu korist za narode Khoisan (izgovor kojsan) koji ih koriste kao posudu za piće ili od ljuske izrađuju ogrlice i narukvice. Kad je u 18. stoljeću nojevo perje došlo u Europi u modu kao ukras na šeširima bogatih dama, počeo je lov na ove ptice u takvoj mjeri, da je došlo u opasnost postojanje vrste. Noj je u tom razdoblju u zapadnoj Aziji, sjevernoj i južnoj Africi do zadnjeg istrijebljen. Tek u 19. stoljeću se počelo s uzgojem nojeva, jer su u prirodi postali pre rijetki da bi se lov još isplatio. Prve su farme nastale u južnoj Africi 1838. Tijekom druge polovine 20. stoljeća se otvara sve više farmi za njihov uzgoj u Europi i sjevernoj Americi. Danas nojevo perje nema više gotovo nikakvu ulogu u njegovu uzgoju. Uzgaja ga se prije svega zbog njegove pivo-plavkaste kože. Meso noja ima specifičan okus koji potsjeća na okus govedine i bizonovog mesa. Osim toga, ima vrlo malo kolesterina. Ne može se peći jer pri tome postaje žilavo, ali je jako dobro za pripremu u sosovima ili pečenje u foliji. Dodavanje snažnih začina kao i slatkih okusa kao što su med i ingver pojačavaju vlastiti okus nojevog mesa. Tek u novije se vrijeme noj koristi za jahanje ili vuču kao turistička atrakcija. To, međutim, nigdje ne postoji kao kulturna tradicija. ObAvEzNo kLiKni OvDjE =)

- 17:17 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (172) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

16.08.2007., četvrtak

BIJELI BENGALSKI TIGAR

Bijeli bengalski tigrar poseban je po svojim neuobičajnim obilježjima. Ružičastog je nosa, bijele do kremaste boje krzna, i crnih, sivih ili čokoladnih pruga. Oči su mu obično plave, ali mogu biti i zelene ili žučkasto smeđe boje. U svijetu postoji nekoliko stotina bijelih tigrova, ali taj broj se svake godine povećava. Zbog svoje posebne boje, postali su popularne atrakcije u zološkim vrtovima. Iako se vjeruje suprotno, oni nisu sami po sebi ugrožena vrsta, jer ne spadaju u nikakvu podvrstu(ugroženi su bengalski tigrovi, općenito)! Što se tiče njihovog podrijetla, neki smatraju da samo kod bengalskih tigrova može nastati ta boja, dok drugi vide smatraju da su zapravo miješanog Bengalsko/Amurskog podrijetla. Boju uzrokuje recesivni gen, što znači da je to zapravo negativno obilježje. Često se smatra da žive u Sibiru, gdje im boja pomaže da se uklope u snijeg, što nije točno, potječu iz Indije. Bijela se pojavljuje i kod nekih podvrsta amurskih i sibirskih tigrova, ali iznimno rijetko, a i takvi primjerci su vjerojatno križanci s bengalskim tigrom. Dakle, u principu, takva boja pojavljuje se samo kod bengalskih tigrova, a šanse za to su jako male. U prirodi, na 10 000 rođenja, rodi se jedno bijelo mladunče. Zanimljivo je da, zbog gena koji prouzrokuje bijelu boju, dva bengalska tigra uobičajne boje mogu dobiti mladunče bijele boje, ali mladunče dvaju bijelih tigrova uvijek će biti bijelo! Postoje i sniježnobijeli(nisu albino) tigrovi, no oni su vrlo rijetki, a u današnje vrijeme neki su nastali dugotrajnim selektivnim razmnožavanjem bijelih tigrova. Neki imaju vrlo blijede pruge, koje se vide samo pod određenim kutom ili svjetlom. Nažalost, kod bijelih tigrova koji potječu od oba takva roditelja(razmnožavanje u zatočeništvu), može doći do problema u genetskom kodu, zbog premale raznovsnosti u genima, odnosno sparivanja tigrova bliskih rodbinskih odnosa. Tako nastaju razne deformacije i zdravstveni problemi(česta je razrokost). Zato neki odgovorniji zološki vrtovi odbijaju pariti dvoje takvih tigrova koji su u bližem srodstvu, i traže načine da spare one iz različitih porodica(uspješno), ali njihov broj je malen. Drugi to i dalje rade zbog velike potražnje, jer cijena takvog tigra iznosi oko 60 000 američkih dolara! Usprkos uobičajnom vjerovanju, bijeli bengalski tigrovi nisu albino tigrovi, jer onda ne bi uopće imali pruge. Do sada nisu pronađeni nikakvi dokazi albinizma kod tigrova. Boja pruga(svjetlija ili tamnija) ovisi o utjecaju drugih gena. Svi bengalski tigrovi su vrlo ugrožena vrsta. 2005. godine na svijetu ih je bilo samo oko 4580(sjetimo se da se u prirodi otprilike na 10 000 običnih bengalskih tigrova rodi jedan bijeli)! Ugroženi su zbog krivolova, posebno zbog toga što u tradicionalnim istočnjačkim medicinama koriste razne pripravke s tigrovim komponentama(vjeruju u njihovu veliku ljekovitost – smatraju da npr. pripravcima od tigrovih kostiju ili zubiju mogu dobiti «snagu tigra»), koje su zbog toga na crnom tržištu vrlo cijenjene. Njihova boja zapravo je loše obilježje, jer im otežava kamuflažu u prirodnoj okolini, ali to ne znači da ne zaslužuju naše poštovanje kao i sve ostale životinje. Posebna boja čini ih i primamljivim plijenom krivolovaca, što ih dodatno ugrožava. Bengalski tigar samo je jedna od vrsta koju smo mi, svojim destruktivnim djelovanjem, doveli do ruba egzistencije. Zašto? Iz praznovjerja, želje za moći onih koji kupuju takve pripravke, a iz pohlepnosti onih koji ih prodaju i nabavljaju... Nije li krajnje vrijeme da zastanemo i zapitamo se što to činimo?

- 14:41 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (95) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

08.08.2007., srijeda

VUKOVI

Vuk ide u red najvrjednijih najprilagodljivijih predatora među sisavcima. Najveći je pripadnik porodice pasa. Postoje tri vrste vukova. Sivi vuk (Canis lupus), Crveni vuk (Canis rufus) i Etiopijski vuk ili abesinijski vuk (Canis simensis). Uz tri temeljne vrste vuka postoje i brojne podvrste sivog vuka. SIVI VUK: Sivi vuk je zvijer koja spada u porodicu pasa i najrašireniji je veliki kopneni grabežljivac sjeverne Zemljine polutke. Najveći čopor vukova zabilježen je na području NP Yellovstone u SAD-u i brojao je čak 37 jedinki. Smatra se da domaći pas potječe od davno izumrle vrste europskog vuka od koje je naslijedio osnovne osobine. Morfološka obilježja i obojenost krzna variraju ovisno od podvrste, staništa i godišnjeg doba. Sivi vuk je snažna životinja dugih nogu s pet prstiju na prednjim i četiri na stražnjim nogama. Ima široko čelo, kratke uške, koso postavljene oči i jake čeljusti koju čine 42 zuba. Tijelo mu je prekriveno gustom dlako, koja je na području vrata dulja. CRVENI VUK: Crveni vuk, inače rođak šire rasprostranjenijeg sivog vuka, je nekad nastanjivao jugoistočni dio SAD-a. Ali krajem 1970-ih, njihova populacija drastično opada na svega nekoliko desetaka, koji su se zadržali na predjelu granice Texasa i Louisiane. Zbog bojazni od krajnjeg izumiranja, The U.S. Fish and Wildlife Service hvata posljednje crvene vukove tijekom 1980-ih. U suradnji sa American Zoo & Aquarium Association's Species Survival Plans, započinje za programom uzgoja u zatočeništvu u zoološkim vrtovima, te je od tada njihova brojnost u laganom porastu. ETIOPSKI VUK: Etiopijski vuk ili Abesinijski vuk(Canis simensis), jedna od najrjeđih životinja na svijetu, ugrožena je od strane farmera koji koriste otrove s ciljem zaštite svoje stoke. To je prvi slučaj da vukovi, koji su od strane World Conservation Union klasificirani kao "critically endangered" (kritično ugroženi), ubijeni kao rezultat namjernog trovanja. Inače zaštitari okrivljuju otrove za nestanak većine divljih životinja u zemlji, primjerice lavova. "Ako se trovanje velikih predatora nastavi na području planina Bale, ugroženost Etiopijskog vuka će doseći kritičnu razinu," rekao je Stuart Williams, direktor programa za zaštitu etiopijskog vuka (Ethiopian Wolf Conservation Programme EWCP). Abesinijski vuk posebna je vrsta vuka, iako je tek nedavno priznat, jer ga se ranije smatralo čagljem. Populacija Etiopijskog vuka trenutno broji oko 550 jedinki od kojih većina nastanjuje Nacionalni park Bale u planinskim predjelima jugoistočne Etiopije. Na svijetu, uz etiopijskog vuka trenutno postoje još dvije živuće vrste vukova. POLARNI VUK: Polarni vuk nastanjuje područija surove Aljaske.Ima debelo bijelo krzno koje je pruža ogličnu zaštitu od hladnoče, a i izvrsno je za kamuflažu.Mnogi ljud misle da je život po snijegu težak za vukove, ali baš suprotno to im ide u lorist.Zbog debelog krzna ne osjećaju hladnoču, široke šape sprječavaju propadanje u snijeg, dok životinje kojim se hrane imaju tanke noge i dubok snjeg im otežava bjeg. ČOPOR: Vukovi su kao i ljudi društvene životinje i poput ljudi koji žive u obiteljima vukovi žive u društvenoj strukturi zvanoj vučji čopor. Čopor broji najmanje dva vuka (mužjaka i ženku) pa sve do preko dvadeset životinja. prosječni čopor broji oko šest vukova. U svojoj velikoj obitelji, svaki od vukova ima svoje mjesto u čoporu. Čopor se sastoji od predvodničkog para (mužjaka i ženke) kojeg nazivamo alfa par, nešto niži na hijerarhijskoj strukturi nalaze se beta vukovi, a na najnižem položaju u čoporu nalazi se vuk kojeg zovemo omega. Mnogi vjeruju da je vučji čopor uz čovjekovu obitelj, jedna od najtješnjih društvenih zajednica. Vođa čopora: Vođa čopora može biti mužjak ili ženka, prije su znanstvenici mislili da samo mužjaci mogu obavljati ulogu vođe čopora, ali su kasnije otkrili da u gotovo 50% slučajeva ženka predvodi čopor. Premda to ne izgleda tako, autoritet vođe čopora se ne zasniva samo na načelu jačega već se predvodnik nameće svojim snažnim samopouzdanjem kojim odiše svaki njegov čin i svojim ponašanjem koje je tako odlučno da uspijeva pridobiti cijeli čopor. Vođa održava red u čoporu psihički i fizički podčinjavajući ostale vukove. On je taj koji predvodi lov, koji jede prvi i jedna od velikih povlastica alfa para jest da se oni jedini u čoporu mogu razmnožavati. Svoj položaj vođa čopora nije dobio do smrti, dapače vrlo se lako može dogoditi da izgubi svoj status. Hijerarhija čopora se tako mijenja svaku godinu omogućavajući svojim članovima da poboljšaju ili pogoršaju svoj status. Pri stvaranju hijerarhije veliku važnost imaju tzv. ritualne borbe. Iako one kod ljudi mogu stvoriti dojam nasilništva, one su zapravo dio složenog društvenog jezika. Teritorij: Vukovi obično borave na jednom području koje smatraju svojim teritorijem, i kojeg brane od drugih vukova. Obrana svog teritorija pretežno se svodi samo na zastrašivanje uljeza režanjem i kešenjem zubi. Ponekad ukoliko se odvažniji uljez usudi prkositi upozorenjima može doći i do fizičkog sukoba. Tada cijeli čopor organizirano brani svoje područje i u organiziranoj potjeri nastoji istjerati uljeza van svog teritorija - "kraljevstva". Ponekad se može dogoditi da se područje jednog čopora djelomično preklapa sa područjem drugog čopora, ali različiti čopori obično izbjegavaju jedni druge po svaku cijenu. U normalnim okolnostima teritorij jednog čopora ostaje u nasljedstvu generacijama potomaka. Mladi vučići nasljeđuju svoju djedovinu od svojih roditelja PREHRANA I LOVNA STRATEGIJA: Vuk - najneuhvatljiviji grabežljivac na svijetu. Ljudi su ga stoljećima pokušali istrijebiti i izbrisati sa lica zemlje, ali on je uvijek pronalazio odgovor i opstao do današnjih dana. Lovac, tako inteligentan i sposoban da su u davnini ljudi slijedili njegove trgove i hranili se njegovim ostacima, tako snažan da može oboriti žrtvu i do deset puta težu od sebe. Njegov položaj u hranidbenom lancu se nalazi na samom vrhu, te stoga vuka nazivamo top predatorom. Hrani se pretežito krupnom divljači, poput jelena, srna, divljih svinja, pa čak i bizona. U oskudnijim vremenima ne smeta im ni lov na zečeve, vjeverice, patke, guske i ostale ptice. Kad stvarno teško pronalaze plijen mogu jesti i miševe, neke insekte pa čak i bobice. Uloga vuka u zdravom ekološkom sustavu je vrlo važna. Vuk je selektivni lovac. Iako može uhvatiti zdravu životinju on pretežito lovi stare, bolesne ili slabe životinje sudjelujući tako i u njihovoj evoluciji, jer ostavljaju zdravije i snažnije primjerke da se reproduciraju. Primjerice, malo je snaga grabežljivca tako izbrusila svoj plijen kao što je vuk Kanadskog jelena. Od veličine, brzine, skladnosti, pa sve do oštrih kopita brzih poput munje. Jelen svu svoju izvanrednu građu uvelike duguje tomu što su ga stoljećima žestoko progonili vukovi. Iako je suprotno vjerovanju, vuk kao lovac ima nizak postotak uspješnosti. Računa se da tek jedan od dvanaest pokušaja lova završava uspješno. Bez hrane mogu izdržati i do dva tjedna, ali kad napokon uspiju uloviti plijen mogu odjednom pojesti i do 10 kg mesa. Kada hrane ima u izobilju vukovi će jesti više da nadoknade duga razdoblja gladovanja i naprave zalihe za neka lošija vremena. Ono što ne uspiju pojesti često sakriju za kasnije, a ponekad i od njihove lovine imaju koristi i strvinari, primjerice Bjeloglavi sup, ali i manji grabežljivci poput lisica i kojota. Život vukova nije nimalo lagan. Gaze ih, udaraju i bodu rogovima. Tijekom lova zadobivaju ponekad i smrtonosne udarce rogovima i kopitima. Istražujući lešine uginulih vukova znanstvenici su otkrili da na gotovo svakoj lešini postoji neka zarasla ozljeda, bilo da se radi o zarasloj slomljenoj nozi, ramenu ili frakturi lubanje. Sve su to ozljede nastale tijekom lova. Ponekad nam se njihov način lova može činiti previše krvoločnim, ali oni ne dobivaju poput nas meso u konzervama, već se svaki put za hranu trebaju dobro namučiti, pritom riskirajući čak i svoj život. Lovna strategija: Vukovi love organizirano i u čoporima. Tijekom love cijeli vučji čopor se doima poput usklađene momčadi, te se izvanredno dobro razumiju. Lov predvodi Alfa, predvodnik čopora. Temeljni princip zajedničkog lova jest: 1. 1. pronalaženje i uočavanje lovine 2. 2. probno testiranje lovine 3. 3. potjera i okruživanje lovine 4. 4. napad i rušenje lovine U slučaju uspješnog lova, sam proces izgleda ovako: Vukovi uočavaju tragove plijena, pomoću mirisa ili tragova na zemlji. Kombiniraju svoje nevjerojatno osjetilo njuha zajedno sa osjetilom sluha koja im pomažu da pronađu plijen. Nakon uočavanja trgova moraju brzo i tiho pronaći plijen. Kada ga uoče prilaze mu tiho, da ga ne uznemire, te ukoliko je životinja sama okružuju je i napadaju. U slučaju da se radi o krdu životinja, primjerice bizona, tiho im prilaze i obilaze ih kao da ih ne zanimaju, a zapravo mjerkaju svaku pojedinu životinju tražeći neku slabost. Kada primijete životinju koja nije u najboljem stanju uhvate je u ciljnik i tada započinje pravi lov. Iz laganog kasa prelaze u puni galop tjerajući krdo i pokušavajući izdvojiti i izolirati životinju na koju su se namjerili. Ma koliko se trudila odabrana životinja im ne može izbjeći, vukovi prate baš nju i što god ona pokušavala ne može im pobjeći. Kada je napad uspješan životinja brzo ugiba. Ali u mnogo slučajeva lov nije uspješan. Ili će plijen uočiti vukove i pobjeći, ili će se u slučaju većeg plijena poput bizona ili američkog losa, životinja pokušati obraniti i otjerati vukove. Ukoliko se životinja bude dobro borila, vukovi će odustati i potražiti lakšu lovinu. Vukovi su oportunisti i znaju kada treba odustati i potražiti lakšu lovinu, i ne trošiti uzalud dragocjenu snagu na neuhvatljiv plijen Probavni sustav: Kad konzumiraju ulovljenu lovinu, kidaju meso, jako malo žvaču te gutaju cijele komade mesa. Vukovi pojedu gotovo cijelu lovinu, osim kostiju i želudca. Kada ne mogu odmah pojesti cijelu lovinu, ostatak će spremiti za kasnija sušnija vremena. Vuk kao mesojed ima prilično drugačiji probavni sustav od našeg. Njihov jednostavan želudac je sposoban probaviti velike količine mesa brzo i učinkovito. Za razliku od nas ne mogu obogatiti svoj jelovnik sa voćem, travom ili drugim povrćem. Moraju piti jako velike količine vode da potpomognu bolju razgradnju i probavu. Nakon što uspješno pojedu svoju lovinu, vukovi će provesti ostatak vremena odmarajući se, spavajući ili će se vratiti u jazbinu i donijeti hranu za gladne vučiće ili ostale članove čopora koji nisu sudjelovali u lovu. RAZMNOŽAVANJE: Vrijeme ljubavi: Vukovi dugo traže svoga partnera, a kad ga pronađu ostaju zajedno cijeli život. Ako jedan od partnera strada ili ugine, drugi vuk ili izabire drugog partnera ili odlazi iz čopora i ostaje usamljen cijeli život. Kao što smo ranije već spomenuli, u čoporu pravo razmnožavanja ima samo predvodnički par alfa. Kada dođe to vrijeme ljubavi (između siječnja i travnja), vukovi se mjesec dana zavode, a potom se alfa par uspijeva nametnuti i sjediniti u ime cijelog čopora. Vukovi se pare samo jedanput godišnje, a postaju spolno sposobni za parenje u dobi od tri godine. Sezona parenja može započeti već u ranom siječnju pa sve do kasnog travnja, ovisno o klimatskim uvjetima gdje vukovi žive. Ukoliko žive u toplijim krajevima sezona parenja započinje ranije. Mladunci: Razdoblje trudnoće u vukova traje oko 63 dana. Vučići dolaze na svijet u travnju ili svibnju. U leglu obično bude 4 do 6 vučića, a svaki teži oko pola kilograma. Vučica svoju mladunčad donosi u jazbine i vučići tamo provedu svojih prvih 6 do 8 tjedana života. Vučići dolaze na svijet slijepi i gluhi i u prvim tjednima zahtijevaju konstantnu majčinu njegu. Nakon dva tjedna, oči im se otvore, nakon tri tjedna mogu čuti i hodati i počinju se hraniti čvrstom hranom. Kad navrše mjesec dana napokon mogu upoznati ostale članove čopora. Za mladunčad se osim majke brinu i svi ostali članovi čopora koji su pretežito svi rodbinski povezani. Kad napune 8 tjedana vučići izlaze iz jazbine u težak svijet koji ih očekuje. Vukovi su nadasve brižni roditelji. Dok ženka čuva u jazbini malešne mladunce mužjak vjerno obavlja svoju očinsku dužnost, neprestano donoseći hranu u jazbinu za majku i vučiće. Izlazak iz jazbine: Nakon tri tjedna vučići izlaze iz jazbine, brižna je vučica cijelo vrijeme uz njih. Po izlasku iz jazbine o vučićima se brine cijeli čopor. Njihove tete i stričevi zbližavaju se sa mladuncima hraneći ih i čuvajući ih zajedno sa roditeljima. Sve do dobi od dva mjeseca mladi se vučići hrane prislanjajući svoja usta ustima odraslih, u znak dobrodošlice u čopor njihove tete i stričevi za njih povraćaju meso. Nakon što navrše devet tjedana čopor se seli sa područja na kojem je bio brlog na područje gdje se vučići mogu sigurno igrati dok ostatak čopora lovi. Kroz igru mladunci vježbaju vještine koje će im biti jako važne u njihovom životu, poput skakanja, borbe i potjere. Čak ponekad u igri napadnu i starije članove čopora koji njihove vratolomije dobrodušno podnose. Već od malih nogu među njima se uspostavlja hijerarhijska struktura i po njihovom ponašanju može se primijetiti borba za međusobnom dominacijom. Vučići ostaju sa svojim roditeljima barem prvu godinu dana kada nauče sve potrebne vještine za preživljavanje, i onu najvažniju za njihov opstanak - lov. Način života: U drugoj godini života kada njihovi roditelji podižu nove mladunce, sada već odrasli vukovi mogu to vrijeme provesti sa ostatkom čopora ili lutajući sami. Često se, ukoliko su proveli svoje drugo ljeto sami, u jesen vraćaju u čopor da zajedno sa obitelji provedu zimu. Kad navrše drugu godinu te dostignu spolnu zrelost, mnogi od njih će napustiti čopor (svoju obitelj) i svoje područje i krenuti u potragu za životnom družicom s kojom će zasnovati obitelj. Ukoliko je pronađu, "samoproglašeni" alfa par će zajednički osnovati čopor i potražiti svoj teritorij. Nisu svi vučići sretni da dožive taj trenutak kada napuštaju svoj dom i kreću u svijet potražiti svoju životnu družicu. Biolozi su utvrdili da samo jedan ili dva vučića od petero rođenih doživi do dobi od 10 mjeseci, i samo polovica tih koji ostanu napune svoju drugu godinu života. razloga za ovakav visok postotak mortaliteta među mladunčadi ima nekoliko: glad, bolesti i sirovi uvjeti života, ali često i neprijateljski nastrojena okolina (čovjek), uzrok je velikoj smrtnosti mladih vučića. Najduža životna dob koju vukovi mogu doseći iznosi 16 godina, ali mnogi ne dožive ni sedam godina života.

- 13:31 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (76) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

28.07.2007., subota

GORILE

Gorile (rod Gorilla) su primati iz porodice čovjekolikih majmuna (Hominidae) i najveći su živući primati. RASPROSTRANJENOST: Gorile su stanovnici tropskih kišnih šuma i brdskih kišnih šuma u središnjem dijelu Afrike. Zapadni nizinski gorila živi na području koje se prostire od jugoistoka Nigerije preko Ekvatorske Gvineje i Gabona do Republike Kongo. Istočni nizinski gorila nastanjuje istočni dio Demokratske Republike Kongo. Brdski gorile žive na obroncima vulkana Virunga i brdima Bwindi u graničnom području između Ugande, Ruande, Zaira i Demokratske Republike Konga OPIS: Uspravljeni, gorile mogu doseći visinu do 1,75 m, no stvarna dužina tijela im je nešto veća, jer stoje uvijek malo povijenih koljena. Raspon ruku im nadmašuje dužinu tijela i iznosi do 2,75 m. Između spolova postoje značajne razlike u težini. Dok su ženke teške između 70 i 90 kg, mužjaci zanju težiti i do 275 kg, dok dobro hranjeni gorile u zatočeništvu mogu imati čak i 350 kg. Boja krzna je uglavnom crna, a s godinama se kod starijih mužjaka krzno na leđima oboji srebrno sivkasto. Po tom obilježju ih se često naziva i "srebrnoleđi" mužjak. Krzno brdskih gorila ima duže svilenkaste dlake od dlake nizinskih gorila. Kao i svi čovjekoliki majmuni, ni gorila nema rep. Gorile su robustno građeni, a lice i uške nemaju dlaku. Luk iznad očiju im je vrlo izražen. NAČIN ŽIVOTA: Gorile su dnevne šumske životinje. Nizinski gorile žive u tropskim kišnim šumama, dok brdski gorile žive uglavnom u sekundarnim šumama. Brdski gorile žive na tlu, dok se nizinski gorile, čak i teški mužjaci, često u potrazi za hranom penju na drveće i do 20 m visoko. Na tlu se kreću na sva četiri ekstremiteta, oslanjajući se pri tome na srednje članke prstiju prednih ekstremiteta. Navečer si za spavanje grade gnijezda od granja i lišća, svako veče novo, što traje jedva nešto duže od 5 minuta. Ta gnijezda brdski gorile grade na tlu, a nizinski na stablima. Osnovni oblik zajedničkog življenja gorila je grupa od jednog mužjaka i nekoliko ženki s podmlatkom. Međutim, ponekad se sreću i grupe s dva ili više mužjaka. Prosječno velika grupa broji oko 10 do 15 jedinki, ali sreću se i grupe od dvije jedinke, ali i takve sa 30. Ako u grupi živi više od jednog mužjaka, samo jedan ima ulogu vođe i jedino on ima pravo na parenje. Grupe se ponašaju vrlo fleksibilno. Često se privremeno razdvajaju u potrazi za hranom. Za razliku od ostalih vrsta primata, grupu napuštaju i mužjaci i ženke, i stvaraju nove grupe. Jednom osnovane, grupe su vrlo dugovječne, a ponekad dolazi do borbe između mužjaka za položaj vođe. Ako pobijedi novi mužjak, ubija svu djecu svog prethodnika. Biološka korist tog infanticida može biti činjenica da ženke koje doje ne mogu ostati skotne, ali nakon smrti mladunca su vrlo brzo ponovo plodne. Teritorijalno ponašanje nije izraženo. Više grupa može tražiti hranu na istom području, ali izbjegavaju direktan međusobni kontakt. Kako im se hrana sastoji uglavnom od lišća, potrage nisu duge niti daleke. S jedne strane to je jer lišća ima dovoljno, a s druge jer je prehrambena vrijednost lišća vrlo niska, pa su prisiljeni na duga razdoblja mirovanja. Gorile vladaju nizom glasova, vrištavih i mumljavih, koji služe za javljanje položaja članovima svoje grupe, ali i obavještavanju drugih grupa o svom položaju, ali mogu izražavati i agresivnost. Za gorile je tipično "bubnjanje" šakama po grudima. Ranije se vjerovalo da to rade samo stariji mužjaci, dok je danas poznato, da to prakticiraju svi članovi društva gorila. To vjerojatno služi kao označavanje mjesta gdje se nalaze ili kao ritualizirani pozdrav. Poput čimpanza, i gorile jedu bodljikavo lišće koje sadrži trpke tvari da se riješe neugodnih crijevnih parazita. Velike količine tog lišća gutaju nesažvakane, kako bi sa crijeva "ostrugali" parazite. ISHRANA: Od svih čovjekolikih majmuna gorile su najizraženiji biljožderi. Njihova glavna hrana je lišće, a ovisno o sezoni, voće jedu u vrlo različitim količinama. Odrasla životinja treba oko 25 kg dnevno. Životinjski dodatak hrani su samo kukci a i to najčešće nehotice i nesvjesno, kad se oni nađu na lišću kojeg gorila pojede. Obzirom da su veliki, veći dio svog aktivnog razdoblja provode hraneći se. RAZMNOŽAVANJE: Gorile u prirodi nemaju određeno razdoblje razmnožavanja. Ženka svakih 3,5 do 4,5 godine koti najčešće samo jednog mladunca. Skotnost traje oko 8,5 do 9 mjeseci pa tako uz ljude imaju najduže vrijeme trudnoće. Mladunčad se rađa teška oko 2 kg, ali se brže razvija od, recimo, ljudskih beba. S tri mjeseca već pužu, a nakon toga više godina "jašu" na majčinim leđima. U dobi između dvije i četiri godine prestaju sisati, a spolnu zrelost dosežu ženke u osmoj, a mužjaci u desetoj godini. Očekivani životni vijek im je oko 50 godina (kad su na skrbi ljudima, mogu doživjeti i 54 godine). GORILE I LJUDI: Vjerojatno prvo spominjanje gorila potiče od jednog admirala Kartage, Hanna, no njegov je prevodioc time opisao jedno pigmejsko pleme niskog rasta. Tek 1847. je prvi put opisao jedan američki misionar i novu vrstu tada, po kartaškom admiralu, nazvao Hanno. Sve tri podvrste gorila su uvrštene na crvenu listu IUCNa. Procjenjuje se, da u prirodi živi još oko 100.000 do 150.000 jedinki. Najbrojniji su zapadni nizinski gorile, čija populacija se procjenjuje na oko 90.000 do 100.000 jedinki. Istočnih nizinskih gorila danas živi u prirodi još najviše 15.000, dok je najugroženiji brdski gorila. Još samo 400 do 700 jedinki živi na obroncima Virunga vulkana i Bwindi planina na granici između Ugande, Ruande, Zaira Demokratske Republike Konga. Odrasli gorile nemaju prirodnih neprijatelja, samo ponekad uspije leopardu da ugrabi nekog mladunca. najveća opasnost za životinje je krčenje šuma čime se neprekidno smanjuje njihov životni prostor. Uz to, građanski rat u Demokratskoj Republici Kongo je jako otežao provođenje mjera zaštite ove vrste. Brojni zoološki vrtovi imaju gorile, no to su uvijek samo nizinski gorile. Nakon desetljeća poteškoća, danas uspijeva razmnožavanje gorila koji žive u zatočeništvu. Najpoznatiji zoo-gorila je bio jedan albino mužjak u zoološkom vrtu Barcelone koji je uginuo 2003. a bio je jedina poznata albino gorila. Najpoznatiji znanstvenik koji se bavio proučavanjem gorila bila je Dian Fossey. SISTEMATIKA: Gorile su vrsta koja se prema za sada važećim stavovima dijeli na tri podvrste, zapadni nizinski gorila (G. g. gorilla), istočni nizinski gorila (G. g. graurei) i brdski gorila (G. g. beringei). U novije vrijeme postoje nastojanja da se ovo svrstavanje promijeni, no ti prijedlozi još nisu općeprohvaćeni.

- 12:21 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (87) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.