°~°aNiMaL wOrLd°~°

29.09.2006., petak

SOVE

Danas je u svijetu poznato 134 vrste sova. Stručnjaci ih svrstavaju u zajednički red sove (Strigiformes), koji sadrži dvije porodice: kukuvije(Tytonidae) i prave sove (Strigidae). Porodica kukuvija broji 10, a porodica pravih sova 124 vrste. U Europi gnijezdi svega 13 vrsta, od Čega 10 vrsta obitava i u našoj zemlji. Sove su rasprostranjene na svim kontinentima izuzev Antartika. Obitavaju u svim klimatskim zonama i nastanjuju gotovo sve kopnene ekosisteme: šurne, livade, pustinje, močvare, tundre; sva područja gdje mogu naći odgovarajuću hranu. Najveći broj vrsta nastanjuje tropski i subtropski pojas. Ono što sove izdvaja od većine ostalih ptica, prilagodbe su na noćnu aktivnost koje im omogućavaju da izuzetno efikasno djeluju kao noćni grabežljivci. No, samo četrdesetak vrsta sova aktivno je isključivo noću. Daljnih Četrdeset vrsta pretežno je aktivno noću, ali love i danju, najčešće u sumrak i zoru. Ostalih pedesetak vrsta podjednako su aktivne noću i danju, a neke od njih čak su danju i aktivnije. RED: Strigiformes - sove (u RH.): porodica: Tvtonidae - kukuvije Tvto alba - kukuvija porodica: Strigidae - prave sove Otus scops - ćuk Bubo bubo - ušara Ghucidumm passerinum - mali ćuk Athcne noctua - sivi ćuk Strix aluco - šumska sova Strix uralcnsis - jastrebača Asio otus - mala ušara Asio flammeus - močvarna sova Aegolius funereus - ćuk batoglavac GRAĐA: Za sove je karakterističan okruglast izgled i uspravno držanje. U odnosu na ostatak tijela, glava im je izuzetno velika. Na njoj se ističu velike, prema naprijed smještene oči, okružene u većine sova vijencem radijalno postavljenih pera, tzv. "licem". Kljun je kratak i kukast, slabo se ističe između perja. Krila su u većine sova relativno velika i zaobljena. Duža su u onih sova koje love na otvorenim područjima. U većine vrsta rep je kratak. Noge su snažne, a obično su perjem pokriveni čak i prsti. Kandže su snažne, duge i zakrivljene, prilagođene za hvatanje i usmrćivanje plijena. Ruho sova je gusto i meko. te se doimlju mnogo težim nego to zapravo jesu. Obojenost je neugledna, prilagođena staništu u kojem sova obitava, što omogućuje da danju ostane nezamijećena na svojem odmorištu. Sove šumskih staništa su obično tamnije, smeđih ili sivih tonova, dok su one otvorenih staništa svjetlije.Po vanjskom izgledu mužjaci i ženke ne mogu se razlikovati, ali u većine vrsta ženke su krupnije i teže od mužjaka LET: Sove lete nečujno. Ova vrlo važna prilagodba znatno doprinosi efikasnosti lova u mraku - omogućuje sovama slušanje pokreta plijena i precizno usmjeravanje napada, kao i neopaženo približavanje plijenu. Letna i repna pera imaju specifične resaste rubove koji smanjuju zvučne vrtloge i time gotovo posve prigušuju zvuk koji nastaje pri letu. Velika površina krila omogućuje sovama let polaganim zamasima krila što dodatno stišava njihov let. Noge i prsti u većine sova pokriveni su perjem, što im pomaže da stišaju prilazak prilikom obrušavanja. Ujedno, ova pera griju noge i služe kao zaštita od mogućih ujeda plijena. VID: Oko sove je vrlo veliko i izduženo, a rožnica i leća jako su uvećane. Zadebljala rožnica najvjerojatnije služi kao dodatna leća. Mrežnica i leća smještene su vrlo blizu. Slika je stoga manje disperzna i jasnija je. Mrežnica sova sadrži vrlo mnogo osjetilnih stanica u obliku štapića, jako osjetljivih na svjetlo. Udio čunjića, a to su stanice koje su osjetljive na boje i daju oštrinu slici, mnogo je manji. Kod ptica koje su uglavnom aktivne danju. npr. sokolovki, upravo je suprotno. Ljudi često misle da za danje svjetlosti sove vide slabo ili su čak slijepe. Međutim, vid sova danju je odličan - gotovo tako dobar kao i vid čovjeka. Štoviše, neke sove, npr. močvarna sova, pretežno i love pri dnevnom svjetlu. Iako su oči sova vrlo osjetljive na svjetlost, mišići šarenice su snažni i zjenice vrlo brzo mijenjaju veličinu - šire se u mraku a sužavaju pri svjetlu, regulirajući količinu svjetla koja ulazi u oko. Većina sova tijekom dana se odmara i pri tome zatvara oči - od tuda dojam "zaslje-pljenosti" pri dnevnom svjetlu. Oči sova usmjerene su gotovo posve prema naprijed. Vidokrug tako položenih očiju djelomično se preklapa stvarajući, slično kao i u čovjeka, tzv. binokularnu sliku. Binokularni vid omogućava sovama preciznu procjenu udaljenosti, što je od vitalne važnosti kod hvatanja plijena. Zbog veličine i grade sove ne mogu pokretati oči unutar očnih duplji. To je nadomješteno izuzetno pokretnim vratom, koji im omogućuje da okreću glavu i do 27O. Stoga sove mogu okrenuti glavu na leđnu stranu i gledati i ravno iza sebe! Osjetila vida i sluha u sova su izuzetno dobro razvijena. Eksperimenti su pokazali da neke vrsta sova mogu i u potpunom mraku, oslanjajući se samo na osjetilo sluha, pronaći i uhvatiti plijen. No unatoč tome, sove koje izgube vid ne mogu preživjeti u prirodi. U normalnim uvijetima sova se služi s oba osjetila - jedno nadopunjuje drugo, ovisno o situaciji. Velikim i vrlo osjetljivim očima sove iskorištavaju najmanje količine svjetla, što im omogućuje da vide u mraku. Međutim, kao ni druga stvorenja, ni sove ne mogu vidjeti u potpunom mraku. No, on rijetko, ako uopće i postoji u prirodi. Gotovo uvijek. Čak i u uvjetima koje čovjek doživljava kao potpuni mrak, postoji nešto nešto svjetla. Specifična grada oka omogućuje sovi hvatanje i najmanjih količina svjetla, a snažne leće koncentriraju to svjetlo na osjetljivu mrežnicu. SLUH: Sove imaju najbolji sluh od svih ptica, a njihove uši predstavljaju vjerojatno vrhunac razvoja slušnog aparata u životinjskom svijetu. Unutarnje uho vrlo je veliko a slušna regija u mozgu sova ima mnogo više živčanih stanica nego u drugih ptica odgovarajuće veličine. Ušni otvori su skriveni u perju, vrlo su veliki i najčešće smješteni asimetrično sa strane glave. Zvuk kojeg proizvodi plijen, dopire stoga u jedno uho djelić vremena kasnije nego u drugo, a to olakšava precizno utvrđivanje njegovog položaja. Sove nemaju vanjskih ušiju. No, vijenac radijalnih pera tvori široko "lice" koje prikuplja zvučne valove na isti način kao vanjske usne školjke i usmjeruje ih do bubnjića unutar lubanje. Pernati čuperci na vrhu glave nalik ušima, zamjetni u nekih vrsta, npr. u ćuka i ušare, nemaju ništa sa sluhom. Precizna uloga ovih čuperaka nije poznata, najvjerojatnije se sove njima služe da bi iskazale različita raspoloženja. ISHRANA: Sove su grabežljive! Najčešće se hrane sitnim sisavcima, uglavnom glodavcima i rovkama, ali love i ptice, vodozemce, gmazove, kukce, gujavice i slično. Sitnije vrste sova. npr. ćukovi, uglavnom se hrane kukcima. U većine sova ishrana je vrlo raznolika, a udio pojedinog plijena u ishrani ovisi o njegovoj gustoći u staništu - najčešći je onaj koji je najbrojniji i time dostupniji. Međutim, postoje i izuzeci. Na primjer, sove ribarice (rod Ketupa) koje nastanjuju područja južne i istočne Azije gotovo se isključivo hrane ribom. Zbog toga imaju duge, gole noge prilagođene za hvatanje plijena u vodi. I neke europske sove pokazuju specijalizaciju u ishrani. Na primjer, sova močvarica uglavnom se hrani voluharicama. U godinama kada je brojnost ovih glodavaca niska, one sele u druge, voluharicama bogatije krajeve. Sove hvataju i usmrćuju plijen snažnim kandžama. Kao ni ostale ptice, sove nemaju zube i ne mogu sažvakati hranu. Stoga manje životinje gutaju cijele, a veće trgaju na dijelove koje mogu progutati. Na ovaj način uz meso progutaju i ostale, neprobavljive dijelove plijena: kosti, dlaku, perje, hitinski oklop i dr. Ovi ostaci formiraju gusto umotane grudice, tzv. gvalice. a jednom ili dvaput dnevno izbacuju ih kroz usta. Gvalice ne izbacuju samo sove već i mnoge druge vrste ptica: sokolovke, ćurlini. vodomari, vrane i dr. Gvalice sova nalikuju gvalicama sokolovki. ali su mnogo "bogatije" kostima. Naime, želučani sokovi sova ne sadrže dovoljnu količinu solne kiseline koja bi razgradila tvrde dijelove i najveći dio skeleta plijena ostaje nerazgrađen. Gvalice sova su vrijedan izvor podataka. Analizom sadržaja gvalica može se mnogo naučiti, ne samo o ishrani pojedinih vrsta sova, nego i o plijenu kojim se hrane. Gvalice se razlikuju po obliku, veličini i strukturi i često možemo odrediti od koje vrste potječu. No, pri sakupljanju gvalica moramo biti pažljivi - iako su najčešće izgled i veličina gvalica karakteristični za pojedinu vrstu sova, sadržaj može znatno utjecati na ovaj tipičan izgled i ponekad ne možemo biti sigurni kojoj sovi pronađena gvalica pripada. GNIJEŽĐENJE: Sove uglavnom ne grade gnijezda. Jaja legu u duplje, napuštena gnijezda drugih ptica, udubine u stijeni, tavane ili u udubljenja u tlu. Većina vrsta ima jedno leglo godišnje. Broj jaja u pologu je različit, ovisan o vrsti i/ili raspoloživosti hrane. U našim krajevima, polog većine vrsta obično se sastoji od tri do pet jaja. U arktičkim krajevima, polog istih vrsta obično sadrži više od deset jaja. U godinama kada su populacije glodavaca niske, broj jaja u pologu je manji, a ponekad gniježđenje može i izostati. Sovina su jaja bijela, gotovo okrugla i glatke površine. Vrijeme polaganja jaja jako varira od vrste do vrste, a ovisno je i o geografskoj širini, odnosno nadmorskoj visini. Hladnoća može odgoditi polaganje jaja i za više od mjesec dana, pa sjeverne populacije šumske sove, na primjer, polažu jaja i šest tjedana kasnije od južnih. Također, polaganje jaja može znatno varirati od godine do godine. Ženka leže po jedno jaje svakog, svakog drugog ili čak svakog trećeg odnosno četvrtog dana. Inkubacija (ležanje na jajima) počinje već sa prvim položenim jajem i ptići se ne izvaljuju iz jaja istovremeno. Stoga je razlika u veličini i starosti prvog i zadnje izvaljenog ptića, osobito u brojnom leglu, znatna. Inkubacija, ovisno o vrsti, traje 25 do 35 dana. Na jajima leži samo ženka, a mužjak joj donosi hranu. Mladi su čučavci, izvaljuju se zatvorenih očiju, pokriveni gustim pokrovom pahuljica. O mladima se brinu oba roditelja. Ptići napuštaju gnijezdo prije nego su sposobni za let, ali ostaju u njegovoj blizini, penjući se po granama i glasanjem obavještavajući roditelje o svom položaju. U to doba mladunci često padnu i na tlo te ih ljudi nalaze i "spašavaju". Nažalost, na ovaj način im ne pomažu, nego upravo suprotno! Ptići nisu napušteni, njihovi roditelji su u blizini i kad padne mrak, ostvarit će kontakt sa svojim potomcima. Najveća je pomoć ako ih se sa zemlje podigne na granu ili neko drugo uzvišenje kako ne bi postale lagani plijen mačaka. Kukuvija: Dužine je 33-35 cm Prosječna je težina ženki oko 360, a mužjaka oko 310 grama. Odozgo je zlatnožuta, sa sitnim srebrnastim mrljicama. Odozdo je jednobojna, svijetla ili smeđastožuta. Noge su duge. Lice je izrazito, svijetlo, srcoliko i na njemu se ističu tamne oči. Nastanjuje otvorene krajeve, parkove, vrtove, naselja. Gnijezdi najčešće na tavanima, crkvenim tornjevima, rjeđe u dupljama. Polog čini obično 4-7 jaja, ali može biti i vrlo velik, čak do 14 jaja. Ženka leži na jajima 30-31 dana. Mladi su sposobni za let sa 50-55 dana starosti, a osamostaljuju se u dobi od 10-13 tjedana. Kukuvija ne huče, ali je u doba gniježdenja vrlo glasna - različiti zvukovi uključuju siktanje, hrkanje, krikove. U Hrvatskoj je česta u nizinskim područjima. Ušara: Najveća europska sova. Dužina tijela je oko 70 cm. raspon krila 160-190 cm, a težina 2-4 kg. Kad stoji, na glavi su joj istaknuti pernati čuperci nalik ušima, i od tuda joj i ime. Ruho joj je tople smeđe boje, prsa su isprugana širokom prugama, "lice" je tamno i na njemu su osobito istaknute narančaste oči. Obitava na otvorenim predjelima, planinama i u šumama. Obično gnijezdi na tlu ili na policama stijena, spiljama i polupećinama. Jaja polaže na golu podlogu. Polog se obično sastoji od 2-4 jaja. Mladi se izvaljuju iz jaja nakon 34-36 dana. Gnijezdo napuštaju u dobi od 40 dana, a za let su sposobni s 50-60 dana starosti. Osamostaljuju se u dobi od oko 20-24 tjedna starosti. Teritorijalno glasanje mužjaka ušare je duboko i zvučno "huu' koje ponavlja u intervalima od oko 8 sekundi. Ženke se Često glasaju lavežom, koji sliči glasanju lisice. Hukanje mužjaka za mirnih noći daleko se čuje, čak 2 do 3 kilometra. Najčešće se glasa u sumrak ili u zoru. U Hrvatskoj je u prošlosti gnijezdila na mnogo širem području. Na žalost, danas je u unutrašnjosti postala jako rijetka, a relativno je još brojna samo u krškim područjima, u priobalju i na otocima. Ćuk: Ćuk pripada najbrojnijem rodu sova (rod Otis) koji sadrži 33 vrste. Uglavnom su to sitne do srednje velike sove na kojima su dobro istaknuti usni čuperci. Većina se hrani kukcima, a rijetko i sitnim sisavcima. Medu najmanjim je sovama, raspona krila 55-60 cm. a težine oko 90 grama. Jedina je sitna sova s "ušima". Ruho je sivosmeđe, mramorasto i prošarano. Sitniji je od sivog ćuka, manje glave, dužeg repa i ne tako zdepast. Oči su žute. Ćuk je jedina naša sova koja je prava selica. Uglavnom seli u područje tropske Afrike, ali neke populacije zimuju i u području Mediterana. Čest je u vrtovima i gajevima, u gradovima. Obično gnijezdi u dupljama i rupama u zidovima. U pologu je obično 4-5 jaja. Ženka leži na jajima 24-25 dana. Mladi su sposobni za let s 21-29 dana starosti. Osamostaljuju se u dobi od 7-10 tjedana. Hrani se uglavnom beskralješnjacima, ali lovi i sitne glodavce i ptice. Njegov ustrajan monotoni zov, "ćuk", koji ponavlja u razmacima od tri sekunde, često se čuje za toplih ljetnih noći i jedan je od najprepoznatljivijih zvukova našeg priobalja. Aktivan je uglavnom noću. Sivi ćuk: Ativan je pretežno noću, ali rado se sunča i danju ga često možemo vidjeti kako sjedi na električnim stupovima, ogradama ili krovovima. Čest je na otvorenim predjelima s grmljem i drvećem, u blizini ljudskih naselja, uglavnom vezan uz obradive površine. Gnijezdi u dupljama, u rupama u zidovima, u ruševinama. U pologu je obično 2-5 jaja. Inkubacija traje 27-28 dana. Mladi su sposobni za let sa 30-35 dana starosti, a osamostaljuju se u dobi od 8-9 tjedana. Zdepastog je tijela, velike glave i dugih nogu. Bijele točke na vratu tvore karakteristično V. Sivi ćuk je relativno mala sova, ali, s obzirom na veličinu, dosta snažna ptica sposobna hvatati iznenađujuće veliki plijen. Dužine je tijela oko 21-23 cm. raspona krila oko 60 cm i težine oko 175 grama. Izbjegava guste šume a u Europi se raširio uništavanjem starih nizinskih Šuma, tijekom poljoprivedne "revolucije" u Srednjem vijeku. Sivi ćuk je nizinska vrsta. Rijetko gnijezdi na visinama iznad 600 m. Teritorijalno glasanje je razvučenije od glasanja ćuka i na kraju se povisuje. U Hrvatskoj je dosta čest. Šumska sova: Šumska sova je najčešća i najrasprostranjenija sova u Europi. Tipični je predstavnik roda Strix, koji broji 13 vrsta. U Europi gnijezde tri vrste iz ovog roda: šumska sova, jastrebača i velika sova. Ruho je odozgo smeđe ili sive boje. Odozdo je svijetlo-smede sa širokim tamnim prugama. Oči su tamne. Raspon krila je oko jedan metar. Prosječna težina mužjaka je oko 480 g. a ženke oko 590 g. Stanarica je i strogo teritorijalna vrsta. Nakon što mlada ptica jednom zauzme teritorij, brani ga i na njemu ostaje čitav svoj život. Gnijezdi u dupljama, starini gnijezdima drugihjJtica a povremeno i na tavanima kuća. U pologu obično ima 2-5 jaja. Ženka, leži na jajima 28-30 dana. Mladunci gnijezdo napuštaju u dobi od 25-30 dana, a za let su sposobni 10 dana kasnije. Osamostaljuju se u dobi od 15-17 tjedana. Nastanjuje šume, parkove i veće vrtove. Rado se glasa i vrlo je često možemo čuti. Izrazito je noćna vrsta. Glasanje se sastoji od dubokog hukanja. Frazu huu-huu-huu-huu;.... huu-uu-uu-uu ponavlja u razmaku od svake tri sekunde. Cesto se glasa s prodornim "kuvit". U Hrvatskoj je vrlo česta, posebice u šumovitim dijelovima zemlje. Sova močvarica: Velika sova, dužine tijela oko 60 cm a raspona krila oko 130 cm. Prosječna težina mužjaka je oko 720 g, a ženki oko 870 g, pa čak i do 1000 g. Ruho je obično svijetlosive ili svijetlosmeđe boje sa tamno smeđim uzdužnim jasnim prugama, najjače izraženim s donje strane tijela. U Hrvatskoj su česte i vrlo tamne ptice, tako da se doimlju gotovo crnim. Letno perje i rep isprugani su poprečnim, širokim tamno smeđim prugama. Rep je dug i klinasto zaobljen, sa 5-6 širokih, naglašenih pruga podjednake širine, a u letu ga često drži obješenog nadolje. Radi dugog repa u letu ponešto podsjeća na jastreba, a otuda joj i hrvatsko ime - jastrebača. Glava je okrugla, šarenica je tamno smeđa, a oči su sitnije nego u većine ostalih vrsta roda Strix Što upućuje i na njenu znatnu dnevnu aktivnost. Vrlo je slična šumskoj sovi, ali je veća, ima duži rep i prilično male tamne oči. Polog jastrebače obično Čine 2-4-jaja. Inkubacija traje 27-34 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 25 dana starosti, a sposobni su za let 1-2 tjedna kasnije. Osamostaljuju se sa 14-16 tjedana. Zov je podijeljen u dva dijela (kao i kod šumske sove): duboki dvosložni "vhu-uu", zatim stanka od 4 sekunde, te pet dubokih, zamuckujućih kliktaja "huu-hu hu-huu-hu". Ponekad se glasa i brzom serijom od 6 do 8 dubokih hukanja. U Hrvatskoj je mnogo rijeđa od šumske sove. Obitava u mješovitim šumama u planinskom području, ali gnijezdi i u starim nizinskim šumama hrasta lužnjaka. Jastrebača: Jastrebača je sova otvorenih močvarnih staništa. Vrlo je nalik maloj ušari, ali uši su joj vrlo male i teško vidljive, a isprugana su samo prsa. Lice je izrazito svijetlo, s istaknutom tamnom maskom oko žutih očiju. Rep je jako isprugan. Raspon krila je oko 6Ocm, a prosječna je težina 300-400 g. Gnijezdi na tlu. U pologu je obično 4-8 jaja. Ženka leži na jajima 24-29 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 20 dana starosti, a zalet su sposobni 2 tjedna kasnije. Samostalni su s 9-11 tjedana starosti. Aktivna je uglavnom u sumrak i zoru, ali često i tijekom dana. Kao i mala ušara. zimi je često u jatima. Hrani se uglavnom poljskom voluharicom, a u godinama kad su populacije ovih glodavaca niske, seli u druga područja. Teritorijalno glasanje je brza serija dubokih "puu". U Hrvatskoj je vrlo rijetka, gnijezdi svega nekoliko pari. Mala ušara: Mala ušara ima istaknute duge usne čuperke. Ruho joj je sivkasto smeđe, a oči su izrazito narančaste boje. Od ušare se razlikuje po tome Što je znatno manja, a od sove močvarice po "dužim" usnim čupercima, žućkastijem ruhu, kraćim krilima, narančastim očima, ispruganoj cijeloj donjoj strani tijela i uspravnijem držanju. Raspon krila je oko 95 cm, a prosječna težina oko 250-300 g. Gnijezdi na rubovima šuma, u šumarcima, naseljima, pa i u gradskim parkovima. Lovi na mnogo otvorenijim staništima nego šumska sova. Obično gnijezdi u napuštenim gnijezdima drugih ptica, najčešće vrana. U pologu je obično 3-5 jaja. Inkubacija traje oko 25-30 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 21-24 dana starosti, a sposobni su za let 10 dana kasnije. Izrazito je noćna sova. Rijetko se glasa, općenito je tiha osim u doba gniježdenja. Glasa se niskim "uu-uu-uu'", koje ponavlja svakih tri sekunde, a slično je gukanju gugutke. Tijekom zime se često skuplja u jata od više desetaka ptica. U Hrvatskoj je mala ušara jedna od najčešćih sova. a često gnijezdi uz naselja, pa i u gradskim parkovima. Ćuk batoglavac: Veličinom je sličan sivom ćuku, ali se razlikuje po većoj i okruglijoj glavi s vrlo istaknutim licem okruženim tamnim rubom, te dužim repom. Raspon krila je oko 60 cm, a težina 90-170 grama. Polog obično čini 3-5 jaja. Inkubacija traje 25-32 dana. Mladi napuštaju gnijezdo sa 28-36 dana starosti i ubrzo su sposobni za let. Osamostaljuju se u dobi od 9-11 tjedana. Izrazito je noćna vrsta. Glasanje je vrlo brza fraza od 3-6 sličnih, visokih ali melodičnih tonova "puu-puu-puu", zadnja fraza obično ubrzava u ćurlik. U Hrvatskoj je relativno rijetka. Gnijezdi u mješovitim i crnogočnm šumama. UGROŽENOST I ZAŠTITA: Na listi ugroženih gnjezdarica Europe danas se nalazi šest vsta sova: kukuvija, ćuk, ušara, bijela sova, sivi ćuk i sova močvarica. Glavni uzroci smanjenja brojnosti sova promjene su i uništenja njihovih staništa. Navedene vrste uglavnom nastanjuju otvorena staništa - livade, pašnjake, oranice, voćnjake. Intenziviranjem poljoprivrede i ubrzanom urbanizacijom, u zadnjih je nekoliko desetljeća došlo do značajnih promjena u strukturi njihovih staništa. U svhu postizanja što većih prinosa, tlo se obraduje strojevima, primjenjuju se velike količine kemijskih sredstava (mineralna gnojiva i biocidi), prelazi se na uzgoj monokultura i uvođenje plantažnog gospodarstva. Za olakšavanje strojne obrade tla provodi se komasacija (okrupnjivanje) zemljišta čime nestaju, osobito u nizinskim krajevima, brojni gajevi, živice, stari voćnjaci. Nekad velike površine močvarnih staništa melioracijama su uništene i pretvorene u oranice. Sove često stradavaju od trovanja biocidima. Nalaze se pri vrhu hranidbenih lanaca, pa su osjetljive čak i na relativno male količine biocida u okolišu. Naime, biocidi se nakupljaju duž hranidbenog lanca (npr. lišće-kukci-rovke-sove) i u njegovoj krajnjoj karici (sovama) ostaci otrova su toliko koncentrirani da dolazi do trovanja. Sove danas često stradavaju u sudaru s autima na brzim prometnicama. Česte su i povrede ili usmrđivanja sova na električnim vodovima. Posebni je problem nedostatak pogodnih mjesta za gniježdenje. Sove uglavnom gnijezde u dupljama, rupama u zidovima, stijenama ili zaklonjenim mjestima na tavanima starijih kuća i štagljeva. Međutim, stabla s dupljama ruše se sanitarnom sječom, a stare kuće i štagljevi sve više nestaju. Moderne zidane kuće i gospodarske zgrade gotovo da i nemaju prikladnih mjesta za gniježdenje sova. Nestajanje prirodnih duplji djelomično možemo nadoknaditi postavljanjem odgovarajućih kućica za gniježdenje. Međutim, kad postavljamo kućice za gniježdenje, treba to raditi planski i promišljeno. Štetno je. na primjer, postavljati kućice za gniježdenje šumske sove na rubove šuma, u gajeve ili voćnjake. Na ovaj način, naime, pomažemo agresivnijoj i jačoj šumskoj sovi da sa ovih staništa eliminira mnogo ugroženije vrste - sivog ćuka i kukuviju. Mnoge vrste sova ugrožava uznemiravanje. To je jedan od razloga što je ušara, na primjer, danas u većem dijelu Europe vrlo rijetka i ugrožena vrsta. Ušara je osobito osjetljiva tijekom gniježdenja - gnijezdo može napustiti i pri najmanjem uznemiravanju. Ušara je česta gnjezdanca planinskih područja, gdje za gniježdenje odabire teško pristupačne litice. No u nekim područjima alpinisti i planinari danas su tako brojni i aktivni, da gotovo više i nema mjesta koja joj mogu osigurati potreban mir. Pored toga što su zakonom zaštićene, još i danas ljudi često proganjaju i ubijaju sove. Neodgovorni lovci ih ubijaju iz trofejnih razloga ili radi zabluda o njihovoj štetnosti za lovnu divljač. Na udaru lovaca najčešće je ušara. No iako ušara može hvatati i krupniji plijen, npr. lanad, to čini vrlo rijetko. Najčešće se hrani sitnim sisavcima, voluharicama i miševima. Sove su često žrtve praznovjerja. Ljudi ih nastoje ubiti ili otjerati iz svoje blizine. Od davnine sove su na zlu glasu - smatraju ih pticama zloslutnicama. simbolom smrti, glasnicima loših vješti. Razlog ovom praznovjerju leži u čovjekovom nepovjerenju spram stvorenja koja teško i rijetko uočava u svojoj okolini. Ljudi najčešće nisu svjesni stalne prisutnosti sova u svom susjedstvu -rijetko ih čuju, a još rjeđe vide. Kad ih ipak uoče, "iznenadnu pojavu" sove u svojoj blizini doživljavaju kao opomenu, poseban "znak" kojem pokušavaju dati određeno, obično negativno, tumačenje. Ovakve "iznenadne pojave" sova osobito su česte u sezoni gniježdenja kad su one aktivnije, češće se glasaju, te ih i ljudi lakše uočavaju. U glasanju sova, međutim, nema nikakve mistike - to je tek oblik komunikacije: mužjak tako "razgovara" sa ženkom, "susjed" sa "susjedom", mladunci sa roditeljima. Svaka vrsta ima svoj vlastiti prepoznatljivi "jezik" - osobitu kombinaciju hukanja, krikova, skvičanja ili raznih drugih zvukova. Za nenaviklo uho i uplašenog čovjeka ova glasanja mogu biti neprijatna. No. kao što pjev slavuja, kreker žaba ili cvrčanje cvrčka nema nikakve veze s čovjekom, tako ga nema ni nukanje šumske sove, lavež usare ili ćukanje ćuka. To su sve normalni/viflcovi, "glasovi" prirode, odraz njene raznolikosti i bogatstva i stoga bi trebali biti sretni kad čujemo huk sove u svojoj blizini.

- 09:28 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (70) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

21.09.2006., četvrtak

ARABSKI LEOPARD I LEOPARD OBLAK

ARABSKI LEOPARD: Arabski leopard jedan od najrjeđih predatora na Bliskom istoku, arabijski leopard, nalazi se na samom rubu izumiranja. Nekad česta pojava na arabijskom poluotoku, najmanji u obitelji leoparda, tek tri puta veći od obične domaće mačke, obitava na obalnim planinskim predjelima Studijske Arabije, te na područjima Jemena, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Njegovo prirodno stanište se sve više smanjuje, a njegov prirodni plijen nestaje. Postao je toliko rijedak, da su znanstvenici vjerovali da je već izumro sve dok nije jedna jedinka pronađena, ustrijeljena od strane pastira 1992. Od tada, znanstvenici pokušavaju odrediti barem približnu brojku koliko je arabijskih leoparda uopće uspjelo opstati. Vjeruju da se tek oko 150 do 250 jedinki sada nalazi u divljini, raštrkanih od Egipta na sjeveru, Crvenog mora, pa istočno preko Jemena, Omana pa sve do Indijskog oceana. Težak oko 25 kg, i duplo manji od njegovog afričkog rođaka, arabijski leopard je žrtva ljudskog napretka. Stada domaćih koza iskorjenjuju i uništavaju biljni pokrov koji je nekad hranio njegov prirodni plijen: arabijske gazele i divlje koze. Tako je leopard nagnan u zabačena područja da lovi koze, postajući tako meta ljutitih kozara. Ali to je potaknilo da arabijski leopard pronikne u posljednji simbol borbe arapskog svijeta za zaštitu okoliša. Sve je to dovelo da se nedavno vodeći lokalni znanstvenici na području zaštite okoliša udruže u nakani da sačuvaju i spase ovu ugroženu životinjsku vrstu koja se nalazi na samom rubu uništenja. Najambiciozniji projekt koji se namjerava provesti jest uspostavljanje zaštićenih planinskih rezervata. To je jedan težak dugoročan projekt koji uključuje: prevladavanje stoljeća običajnog prava uzgoja koza na tim područjima, kupovanje potrebnog teritorija i dogovor oko prekograničnih rezervata. Sharjah, treći najveći od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata, sada se nalazi u središtu plana za preživljavanje arabijskog leoparda. Uzgojni centar osnovan od strane vladara, Šeika Sultana bin Mohammed Al Quasimija, uspješno je uzgojio osam leoparda isada se nalazi u fazi uzgoja druge generacije leoparda u zatočeništvu. Prošli mjesec, također je postao dom za Al Wadeia, divljeg leoparda koji je bio zatvoren u groznim uvjetima u privatnom "zoološkom" vrtu u Jemenu. "Glavni cilj je utvrđivanje stvarnog broja leoparda koji se nalaze u divljini, te gdje se nalaze najbolje mogućnosti za prirodni rezervat" rekao je Christian Gross, direktor uzgojnog centra u Sharjah-u. LEOPARD OBLAK: Leopard oblak (Neofelis nebulosa) je srednje velika mačka koja obitava u šumskim predjelima Azije. Dobio je ime po šarama nalik oblaku, koji mu pružaju izvrsnu kamuflažu u šumovitom staništu. Mužjaci teže do 25 kg, dok su ženke manje i teže od 17 do 20 kg. Ovi su leopardi jedni od najboljih penjača po drveću. Tome im pogoduju njihove debele i kratke noge, velike šape sa oštrim kanđama, te njihov dugi rep koji im služi kao sredstvo za održavanje ravnoteže. Prirodno stanište leoparda su šumoviti predjeli jugoistočne Azije. Po prirodi su predatori i hrane se raznim velikim životinjama, poput: ptica, vjeverica, majmuna i divljih svinja. Nekad se smatralo da leopard oblak lovi po drveću, međutim sada se smatra da se tek ponekad zna loviti po drveću, dok većinu ulova nalazi na zemlji. Stabla mu služe kao mjesto za odmor tijekom dana. Životni vijek leoparda oblaka je između 11 i 17 godina. Leopard oblak je postao ugrožen zbog uništavanja prirodnog stanište, te zbog pretjeranog izlova. Prvenstveno je izlovljavan zbog svog markantnog krzna, te svojih zubiju i kostiju. Njegovo prirodno stanište se uništava sječom šuma, te ljudskom eksploatacijom i širenjem. Zbog velike ugroženosti pokrenut je program razmnožavanja u zatočeništvu, ali nije polučio željene rezultate zbog nedovoljnog genetskog materijala, kao i problema u parenju između mužjaka i ženki koji su međusobno vrlo neprijateljski nastrojeni i nerijetko to završava smrću...

- 00:00 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (108) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

18.09.2006., ponedjeljak

ŽIRAFE

Žirafa (Giraffa camelopardalis) je sisavac iz reda parnoprstašai podreda preživača. To je najviša živuća životinja na Zemlji. Za razliku od srodnika okapija ("šumska žirafa"), ona živi u afričkim savanama i zaštićena je vrsta. OSOBINE: Mužjaci dosegnu visinu i do 5,50 m, a težinu do 900 kilograma, dok im je visina u ramenima između 2,0 i 3,5 m. Ženke su u pravilu nešto niže i lakše. vrat žirafa je iznimno dug iako ima samo 7 vratnih kralježaka kao i većina drugih sisavaca, no kod žirafe su oni vrlo izduženi. Taj dugi vrat je poseban izazov za krvotok životinje, jer mozak im mora biti pouzdano snabdijevan s dovoljnom količinom krvi. Zbog toga je srce žirafe izuzetno snažno. Teži oko 12 kilograma, a u jednoj minuti može "prepumpati" do 60 litara krvi u minuti i održava krvni pritisak tri puta viši od čovjekovog. Jezik im je iznimno dug, i do 45 cm, mišićav i pogodan za obuhvaćanje i trganje listova s grana. Krzno im je prošarano tamnim pjegama koje se ističu prema svjetlijoj osnovnoj boji. Oblik i boja tih pjega se razlikuju od podvrste do podvrste. Doljnja strana tijela, kao i unutrašnji dio bedara je je svjetliji i nema pjege. Na glavama žirafa oba spola su dva roščića, a u rijetkim slučajevima iza tog, raste još jedan par roščića. Osim toga, neke žirafe imaju između očiju koštanu izraslinu vrlo slično strukturiranu kao rogovi. Osim toga, žirafe su i brzi trkači, mogu postići i brzinu od 55 km/h, što znači da su na kraće udaljenosti brže i od trkaćih konja. Dugačke noge mogu nositi žirafe samo na tvrdoj podlozi pa zato izbjegavaju močvarna područja, dok im rijeke predstavljaju nepremostivu prepreku. RASPROSTRANJENOST: Žirafe nastanjuju afričke savane. Danas žive još samo južno od Sahare i to prije svega u travnatim savanama istočne i južne Afrike. Populacije sjeverno od Sahare su ljudi istrijebili još davno. U vrijeme ranog starog vijeka žirafe su živjele u dolini Nila, a oko 7. stoljeća nastanjivale su još i ravnice uz obale Maroka i Alžira. Tijekom 20. stoljeća žirafe su nestale i iz mnogih drugih područja gdje su do tada živjele. NAČIN ŽIVOTA: Građa i fiziologija tijela žirafe omogućuje joj način ishrane brstenjem lišća s visokih krošnji drveća, prije svega akacija. Žirafa obuhvati granu jezikom, a zatim usnama ubire listove. Jezik i njuška su joj tako oblikovani, da se uprkos vrlo gustom i oštrom trnju akacije ne ozlijede. Žirafa pojede dnevno oko 30 kg hrane, i za to joj treba 16 do 20 sati. Potrebu za vodom pokrivaju uglavnom hranom, tako da mogu provesti više tjedana bez da piju. Kad ipak moraju piti, rašire prednje noge kako bi mogli glavom doseći vodu. Isti je postupak neophodan ako uzimaju hranu s tla, što rade vrlo rijetko i samo u izuzetno nepovoljnim okolnostima. Žirafe žive samotnjački ili u labavim grupama. Pri tome socijalno ponašanje ovisi o spolu, ženke se okupljaju u krda od 4 pa do 32 jedinke, ali se pri tom životinje neprekidno odvajaju od jedne i priključuju drugoj skupini. Prije spolne zrelosti, mladi mužjaci formiraju vlastite skupine prije nego postanu samotnjaci. Ako se sretu dva mužjaka, često dolazi do ritualiziranih dvoboja, pri čemu mužjaci stoje jedan do drugog, i uzajamno udaraju glavom vrat onog drugog. U vrijeme parenja te borbe postaju puno agresivnije i dobivaju na žestini dok jedan od suparnika ne izgubi svijest. Skotnost traje 14-15 mjeseci, a u pravilu se rađa samo jedno mladunče. Porod se odvija stojeći, tako da mladunče pada na tlo s visine od oko 2 metra, što nije sasvim bezopasno. Odmah nakon rođenja, mladunče je visoko 1,80 m i ima oko 50 kilograma. Unutar jednog sata već čvrsto stoje na nogama, a za koji sat već hodaju. Majka se s mladuncem prikljućuje krdu tek nakon dva do tri tjedna. Mladunče ostaje s majkom oko godinu i pol. Sa četiri godine postaje spolno zrelo, a punu veličinu dosiže tek s oko 6 godina. U divljini doživljavaju 25, a u zatočeništvu 35 godina. Od zvijeri se uspješno brane udarcima svojih dugih prednjih nogu s kopitima. Zbog njihove veličine ali i spremnosti na obranu, rijetki su napadi na njih. Ali mladunci su često žrtve lavova, hijena i divljih pasa. Uprkos majčinoj zaštiti, samo 25-50% mladunaca uspiju odrasti. PODVRSTE: Prema uzorku pjega i područjima u kojem žive, žirafe se dijele na osam do devet vrsta: G. c. camelopardalis, istočni Sudan, zapadna Etiopija G. c. peralta, ranije cijela zapadna Afrika, danas još samo u Čadu G. c. antiquorum, zapadni Sudan, Srednjoafrička Republika G. c. reticulata, sjeverna Kenija, južna Somalija G. c. rothschildi, Uganda G. c. tippelskirchi, južna Kenija, Tanzanija G. c. thornicrofti, Zambija; njihov status je sporan G. c. angolensis, Namibija, Bocvana G. c. giraffa, Južna Afrika, Zimbabve, Mozambik Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDirafa"

- 08:40 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (86) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

15.09.2006., petak

GEPARD

Gepard (Acinonyx jubatus) je mačka koja je najčešća još uglavnom u Africi. Pažnje vijedna je naročito radi niza svojih psolikih obilježja. OSOBINE: Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Krzno je posuto s velikim brojem crnih pjega, koje su puno manje od leopardovih a i ne prave rozete. Lice je malo tamnije i bez pjega, ali ima dvije crne pruge koje idu od očiju do kuta ustiju. Zbog pjega, podsjeća doduše na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u trku dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu. Anatomija geparda je prilagođena takvoj sposobnosti. Nosnice su mu značajno proširene, tako da je ostalo malo mjesta za čeljust koja je u odnosu na druge mačke značajno manja, ap je time i to njegovo "oružje" relativno slabo. I srce, pluća kao i bronhije su mu proporcionalno jako povećani. Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Uprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg. ŽIVOTNI PROSTOR: Nekada je gepardov životni prostor bio Afrika i Južna Azija, a u ledenom dobu je nastavao i Europu i sjevernu Ameriku. Danas ga se može sresti još skoro isključivo u Africi, i to južno od Sahare. U Aziji postoje još samo sićušni ostatci koji stoje na rubu izumiranja. Gepardi su prave životinje savana. Daju prednost područjima s visokom travom koja pruža mogućnost prikradanja i s uzvišenjima koja koriste kao mjesto s kojeg imaju dobar pregled nad okolinom. Područja s puno stabala i grmlja nisu pogodna za geparde jer u takvom okolišu ne mogu u punoj mjeri iskoristiti svoju najveću prednost - veliku brzinu. NAČIN ŽIVOTA: Socijalno ponašanje: Gepardi su životinje aktivne danju. Time uglavnom izbjegavaju susrete s lavovima pjegavim hijenama koji su pretežno noćne životinje. Ako naiđu na geparda s lovinom, otmu ju, a i vrlo su velika opasnost i za mladunčad. Gepardi su druželjubiviji od većine dugih mačaka. Ženke žive uglavnom same, dok mužjaci lutaju u grupama od dvije-tri životinje (najčešće braća iz istog legla). Vrlo rijetko se naiđe na veće grupe, ali nikada više od 15 životinja. Mužjaci i ženke se sreću samo u vrijeme parenja, i odmah nakon toga se razilaze. Područja obilježavaju urinom. Razmnožavanje: U dobi od oko tri godine gepardi postaju spolno zreli. Razdoblje skotnosti traje oko 95 dana. U jednom leglu ima obično od jednog do tri mladunca. Ženka ih koti u nekom skrovištu u kojem ostaju oko osam tjedana. To je neophodno, jer gepardi nemaju načina da kao jače velike mačke (lavovi, leopardi) uspješno obrane podmladak od neprijatelja. Mladunci imaju na šiji i leđima dugu sivu dlaku koje vjerojatno služe za bolje stapanje s okolišem radi vizualne zaštite od neprijatelja. No uprkos tome, procjenjuje se da oko 95% geparda strada u dobi do godine dana, i to najčešće kao žrtve grabežljivaca. Ako prežive to kritično razdoblje, doživljavaju starost od oko petnaest godina. Prehrana: Spektar gepardove lovine nije baš širok. U istočnoj Africi se hrani gotovo isključivo Tompsonovim- i Grantovim gazelama te impalama. Ove antilope nisu teške i gepardi ih mogu savladati. Jedna zebra ili gnu je za njega nesavladiva. U teškim vremenima, gepard lovi i zečeve, kuniće pa čak i ptice. GepardiDok se druge mačke prikradaju lovini da bi ju iz zaklona iznenadili, gepard priđe do 50-100 m do lovine, da bi ju zatim kratkim gonjenjem sustigao i utrčavši joj između nogu srušio ju. Takav način lova više podsjeća na ponašanje pasa. Iako gepard može u punoj brzini trčati samo na kraće razdaljine, njegov lov u 70% pokušaja završava uspješno. Niti jedna druga zvijer koja lovi sama, nema tako visok postotak uspjeha. (Viši postotak od geparda imaju samo životinje koje love u čoporu. Kad obori lovinu, gepard joj stisne grlo i uguši ju, dok druge velike mačke ubijaju ugrizom u leđni ili vratni dio kralježnice. Gepard mora vrlo brzo jesti, jer ga druge zvijeri, kao hijene ili leopardi, otjeraju od plijena koji on, zbog svoje tjelesne građe koja je gracilna i lagana, nije u stanju obraniti. PODVRSTE: Razlikuju se sedam podvrsta geparda, od kojih pet živi u Africi a dvije u Aziji. Od tih sedam, jedna je izmrla, a još dvije se moraju smatrati akutno ugroženim: zadnji ostatci A. j. hecki u Libiji i A. j. raddei, kojih još samo 50-tak živi na sjeveru Irana. U Iranu su vrlo strogo zaštićeni, ali će svejedno, vjerojatno, izumrijeti. Neki znanstvenici smatraju da postoje samo dvije podvrste, ili čak, samo populacije, i to afrički i azijski gepard. Zadnjih godina je utvrđena vrlo bliska genetička srodnost među različitim populacijama geparda. Prema genetičkim i imunološkim istraživanjima je utvrđeno, da današnji gepardi vjerojatno svi potiču od jedne vrlo male skupine životinja koja je živjela prije oko 10.000 godina. Shodno tome, utvrđena je i vrlo visoka rata parenja između bliskih srodnika, koja je gotovo jednaka onoj kod laboratorijskih miševa, pa su vrlo neotporni na bolesti kao i na promjene okoliša. Uzimajući u obzir rasprostranjenost i broj živih geparda, općenito se smatra da njihova genetička uniformnost nije značajan problem za životinje. KRALJEVSKI GEPARD: Kao još jedna podvrsta geparda se dugo smatrao kraljevski gepard (A. j. rex), u čije se postojanje nije baš vjerovalo sve do 1975. Kod njega su se pjege spojile u uzdužne pruge. U međuvremenu je dokazano da nije riječ o podvrsti nego o jednoj rijetkoj mutaciji koja se nasljeđuje jednim recesivnim genom. U jednom se leglu mogu naći normalno pjegasti kao i kraljevski gepardi. Kraljevske geparde se može sresti u cijeloj Africi, iako su još uvijek velika rijetkost. Ali se čini, da su zadnjih desetljeća sve češći. Biolozi sa zanimanjem prate taj razvoj jer ukazuje na porast genetičkog diverziteta geparda. TAKSONOMIJA: Pošto se gepard toliko razlikuje od drugih mačaka, tradicionalna sistematika je uobičajila smjestiti ga u vlastitu podporodicu Acinonychinae i ne ubrajati ga niti u velike mačke ni u male mačke. U njemu se gledalo jedan poseban razvoj mačke, koji je kod geparda konvergentnom evolucijom razvio osobine pasa. Nova genetička istraživanja su došla do iznenađujuće spoznaje da gepard ipak nije tako daleko od drugih mačaka, i da su njegovi najbliži srodnici, s velikom sigurnošću, puma i jaguarundi. To su američke mačke, a i gepard vodi potijeklo iz razdoblja od prije 4 miliona godina iz Sjeverne Amerike. U pleistocenu je uspio prijeći u Europu. Krajem zadnjeg ledenog doba je gotovo izumro, što se danas može vidjeti na temelju njegove genetičke uniformnosti (vidi genetičko usko grlo). Kako je u afričkim i azijskim stepama našao novu domovinu, uspio je preživjeti do naših dana. GEPARDI I LJUDI: Još jako davno je čovjek naučio dresirati geparda i koristiti ga kao pratioca u lovu.Otuda potječe njegovo ime koje se koristi kao sinonim "lovni leopard". Gepard se na taj način koristio kako u Mezopotamiji tako i u Drevnom Egiptu još od vremena oko 3.000 godina prije Krista. U srednjevjekovnoj Europi je lov s gepardom bio luksuz koji se mogao sresti samo na kraljevskim dvorovima. Kako se ta mačka nije razmnožavala u zarobljeništvu, trebalo je loviti stalno nove primjerke. Osim toga, ubijana je i radi svog krzna. U sve manjim područjima koje im ljudi ostavljaju je konkurencija s jačim zvijerima tako velika, da je gepard sve rjeđi.

- 09:15 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (76) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

11.09.2006., ponedjeljak

BJELOPRSI ILI ISTOČNOEUROPSKI JEŽ

OPĆENITO O JEŽEVIMA: Evolucija: Izgledom i tjelesnom građom ježevi su se vrlo malo promijenili u posljednjih 15 miliona godina. U ovakvom su obliku kao sada, izgledali i prije pojave mamuta i dlakavih nosoroga, dok je njihov kostur vrlo sličan onomu kod ranih sisavaca od prije 50 miliona godina. Glavna razlika između građe ježeva i ostalih sisavaca je kratkoća njihovog vrata, iako je izgrađen od uobičajenih sedam kralješaka, kao i kod ljudi. Znanstvena klasifikacija: Ježevi su svrstani u porodicu Erinaceidae. Euroazijski su ježevi svrstani u rod Erinaceus, afrički u rod Atelerix, dugouhi pustinjski ježevi u red Hemiechinus, a pustinjski ježevi u red Paraechinus. Ježevi ne žive u sjevernoj i južnoj Americi i Australiji; u 19. je stoljeću E. europaeus unesen na Novi Zeland. Rod ERINACEUS - ježevi: Rod Erinaceus sadrži tri vrste: - zapadnoeuropski ili tamnoprsi jež (Erinaceus europaeus), - istočnoeuropski ili bjeloprsi jež (Erinaceus concolor), i - mandžurijski ili amurski jež (Erinaceus amurensis). Područje rasprostranjenosti ovog roda je vrlo široko i proteže se od britanskog otočja, preko Europe, do Rusije i Mandžurije, Koreje, te do sjevera i istoka Kine. U Maloj je Aziji rasprostranjen na istok do Transkavkaza i Irana. Tamnoprsi ili zapadnoeuropski jež (Erinaceus europaeus, Linnaeus 1758): Opis: naraste 225 – 275 mm duljine i oko 400 - 1.100 g mase. Ima tamnije obojeno tijelo, a naročito prsa, po čemu je i dobio ime. Rasprostranjenost: ova je vrsta rasprostranjena širom zapadne Europe, uključujući britansko otočje. Zona preklapanja s bjeloprsim ježom ide od Baltika do Jadranskog mora i široka je oko 200 km u Češkoj i Slovačkoj. U 20. se stoljeću područje rasprostranjenja ove vrste proširilo na sjever Skandinavije. Također naseljava sjevernu Rusiju i zapadni Sibir. Unešena je na Novi Zeland. Stanište: naseljava pretežito šumovita područja s niskom vegetacijom, ali je također čest na travnjacima, posebice onih u blizini šumaraka, živica i grmlja. U Alpama se može naći do visine od 2000 m u području zone klekovine bora, ali ne i iznad granice drveća. Ekologija i ponašanje: živi na tlu, u koje se ne ukopava, ne penje se po drveću. Pretežito aktivan u sumrak i noću, ali ponekad se može vidjeti i danju, naročito tijekom jeseni. U sjevernoj hemisferi nepovoljno zimsko razdoblje provodi u stanju hibernacije (zimskog sna). Mandžurijski ili amurski jež (Erinaceus amurensis, Schrenk 1859): Opis: lako se prepoznaje po uskom tijelu, leđa su prekrivena dugim oštrim bodljama koje narastu i do 24 mm duljine, svijetložute je boje. Ostali dijelovi tijela su prekriveni krznom od grube dlake. Naraste otprilike do 277 mm. Rasprostranjenost: živi u nizinama Kine od oko 29'N (malo južnije od rijeke Jangce), pa na sjever do Amura i Koreje. Stanište: šumska i livadska područja. Ekologija i ponašanje: slabo poznati. BJELOPRSI ILI ISTOČNOEUROPSKI JEŽ(Erinaceus concolor, Martin 1838): Izgled tijela: Bjeloprsi jež, izgledom i veličinom je vrlo sličan tamnoprsom ježu (E. europaeus), od kojeg se razlikuje jasno uočljivim svjetlijim prsima, u kontrastu prema tamno obojenom trbuhu. Relativno je maleni sisavac zdepastog, okruglastog tijela oslonjenog na petoprstim mekanim stopalima. Jedini je europski sisavac tijela prekrivenog bodljama. Glavna osobitost ježeva su upravo njegove bodlje. Cijelom površinom leđa i bokova, isključujući lice, trbuh i noge, gusto je prekriven sa oko 5000 oštrih bodlji koje poput kopalja strše naprijed. Bodlje su zapravo preobražene dlake koje rastu iz folikula smještenih u koži, na isti način kako raste kosa. To su šuplje cjevaste tvorevine, koje omogućavaju čvrstinu uz minimum težine. Vršni dio bodljâ završava oštrim šiljkom, dok je suprotni kraj smješten u koži i loptastog oblika. Ova loptasta tvorevina ima veliki značaj u zaštiti tijela budući da može amortizirati udarce bez da ozlijedi samog ježa. Bodlje su dvobojne; trake smeđe i bijele boje protežu se od osnovice do vrha, dok su u donjem su dijelu bijele. Bodlje kontinuirano rastu oko 18 mjeseci, kada otpadaju i zamjenjuju se novima. S donje strane tijela i dijelom po glavi prekriven je krznom sastavljenim od mekanih dlaka. Glava završava šiljastom i pokretljivom njuškom, iznad koje se nalaze okrugle oči i kratke okruglaste uši skrivene među bodljama. U čeljustima ima 36 zuba. Mužjaci su obično nešto dulji od ženki, obično narastu 15 do 35 cm duljine i prosječne mase oko 400 g (međutim mogu težiti i do 1,5 - 2 kg, posebice u jesen). Duljina uključuje vrat koji je 4 ili 5 centimetra dug. U prosjeku živjeti pet godina, ali pojedini mogu dožive i preko 8 godina. Nije neosjetljiv na zmijski otrov, ali podnosi količinu otrova koja bi drugu životinju njegove veličine odmah usmrtila. Rasprostranjenost, životni prostor i način života: Rasprostranjenost:ova je vrsta široko rasprostranjena u istočnoj Europi, a sa prethodnom se vrstom preklapa u području od zapadne Poljske do Jadrana. Na istok su rasprostranjeni do Izraela, Irana i oko Kaspijskog mora. Prilično česta i skoro svugdje prisutna životinja. Najčešće ih nalazimo u svijetlim šumama i grmovitim područjima, obrađivanom području, ali također i u parkovima, rubovima šuma s grmljem u blizini ljudskih naselja. Rijetki su u močvarnim područjima, četinarskim šumama i planinskim područjima, gdje ima malo povoljnih mjesta za gniježđenje i nedovoljno hrane. Pretežito je noćna životinja i najveći dio aktivnosti između sumraka i zore potroši u potrazi za hranom, ali se ponekad može vidjeti i danju. Najaktivniji su navečer i ujutro, a također su vrlo česti i poslije ljetnih kiša. Tijekom ljeta, ježevi dan provode spavajući u privremenim, prozračnim gnijezdima, izgrađenom od suhe trave i manjih grančica, obloženog lišćem i mahovinom. Obično je izgrađeno u zaklonu nekog grma ili slično, iz kojeg u sumrak izlaze van u potrazi za hranom. Imaju nekoliko ovakvih ljetnih gnijezda i često više dana spavaju u istom odakle su i krenuli u potragu za hranom. Isto gnijezdo često zaposjedaju i drugi ježevi, te se čini se da im nije važno tko ga je sagradio. Kada je vrijeme toplo, često jednostavno prespavaju u kakvoj hrpi lišća ili u visokoj travi. Uglavnom žive pojedinačno, sami. Česti je stanovnik naših vrtova, koje marljivo prebire tražeći puževe, kornjaše, gliste ili ostatke hrane koje su ljudi bacili. Prilikom obilaska vrtova uglavnom se kreće istom uhodanom rutom i u slično vrijeme, pa ga možemo susresti gotovo svaku večer. U potrazi za hranom, tijekom samo jedne noći može prijeći od nekoliko stotina metara, pa do 2 – 3 km, a put obično završava tamo gdje je i započeo – u gnijezdu. Čini se da točno znaju kamo idu i posjećuju ista mjesta, naročito ako su na tom mjestu našli hrane u dovoljnim količinama. Ostaju vjerni svom teritoriju, tako da isti ježevi dugo vremena naseljavaju isto područje. Ježevi se rijetko glasaju, a neke zvukove koje proizvode ljudsko uho ne može čuti. Tako mladunčad u gnijezdu ispušta visokofrekventno zviždanje koje čuje jedino njihova majka. Nevokalno glasanje uključuje tiho njuškanje koje jež ispušta kada je u potrazi za hranom i puhanje kojim se često glasa tijekom borbi. Ovaj zvuk ježevi proizvode žustrim ispuštanjem zraka kroz nosnice. Udvaranje je praćeno glasnim i agresivnim frktanjem, dok je najsnažniji zvuk koji proizvode jako glasanje nalik vrisku kojeg ispuštaju kada su u opasnosti. Kada jež osjeti opasnost, odmah se skupi u klupko i uspravi svoje oštre bodlje tako da su one prijeteći usmjerene u svim pravcima. U ovakvom položaju bodlje predstavljaju vrlo efikasnu zaštitu protiv grabežljivaca, koja je tako efikasna da jež ima svega nekoliko prirodnih neprijatelja. Prehrana: Ježevi su svejedi i poznato je da jedu razne beskralješnjake, među kojima posebno kišne gliste, puževe golaće, puževe s kućicom i razne kukce. Također se povremeno hrane sitnim kralješnjacima poput žaba, malih gmizavaca i miševa, te ptičjim jajima i ptićima vrsta koje se gnijezde na tlu, ali isto tako i šumskim plodovima. U našem se primorju u doba zrenja murve rado hrani opalim plodovima. Glavni razlog zašto su ježevi noćne životinje je taj što se uglavnom hrane plijenom koji je također noćni. To su mali beskralježnjaci koji su aktivni noću radi izbjegavanja drugih grabežljivaca ili oni koje se klone sunca kako bi izbjegli gubitak tjelesne tekućine. Zimski san (hibernacija): Bjeloprsi jež je jedini naš kukcojed koji provodi zimu u pravom zimskom snu. Sa dolaskom jeseni i zime ježevi se nastoje što više nahraniti i dobiti na masi, jer se pripremaju za zimski san koji obično započinju u listopadu. Tada započinju graditi zimsko gnijezdo, zvano hibernakulum (hibernaculum). Obično je smješteno u gustom grmlju, a naprave ga od suhe trave i naročito lišća, u koje nastru mahovinu i često komade tkanine. Čvrsto je građeno tako da je otporno i dugotrajno. Lišće i travu donose u ustima i slažu ga na hrpu, nakon čega ulaze u nju i okrećući se u krug valjaju donešeni materijal u klupko, ponekad i do 10 cm debljine. Na ovaj način grade gnijezdo svake godine. Dolaskom hladnijeg razdoblja, hrane sve više ponestaje i ježevi dolaze u opasnost da više energije potroše u potrazi za njom, nego što je dobiju natrag. Ježevi su ovom problemu više skloniji od ostalih malih sisavaca, budući da nemaju krzna koje im omogućava izolaciju i zaštitu od zime. Stoga ovo nepovoljno razdoblje provode u svojevrsnom zimskom snu ili hibernaciji. Hibernacija je vrlo složeni fiziološki proces, daleko složeniji od jednostavnog spavanja i vrijedna je prilagodba koja im omogućava preživljavanje nepovoljnog, hladnog zimskog razdoblja u kojem bi inače stradali. Ona uključuje snižavanje tjelesne metaboličke rate, usporavanje cirkuliranja krvi i disanja tako da prođe i po nekoliko minuta između dva udisaja. U stanju hibernacije tjelesna temperatura sa uobičajenih 33° do 35oC padne na svega 4o do 6°C, a otkucaji srca se sa normalnih 190 svedu na svega oko 20 po minuti. Uobičajena se tjelesna aktivnost svede na svega jednu petinu normalne. Za održavanje ovakve aktivnosti potrebno je vrlo malo energije, koja se troši iz njegovih masnih naslaga. Stoga, da bi preživjeli zimu, neophodno im je potrebno da se prethodno dobro najedu i da dosegnu težinu od minimalno 600 g. Ukoliko je tjelesna težina ispod ove granice, velika je vjerojatnost da neće prezivjeti niske zimske temperature. Hibernacija nije kontinuiran proces i obično se probude svakih 7 do 11 dana. Tjelesna im temperatura tada poraste do normalne i obično ostaju pripravni u gnijezdu, iako ga ponekad znaju napustiti i biti aktivni nekoliko dana ili se čak preseliti u drugo gnijezdo. Nije poznat razlog zašto ovo rade. Buđenja su uglavnom spontana, ali također može biti posljedica nekih vanjskih podražaja poput poplava, zatopljavanja ili uznemiravanja od strane ljudi ili životinja. Početkom ožujka i tijekom travnja ježevi se bude iz hibernacije. Masne su naslage tada gotovo potrošene i u prvim se toplim noćima ožujka mogu vidjeti u potrazi za hranom. Ukoliko ponovno zahladi brzo se vraćaju u zimska gnijezda. Sredinom travnja opet su u pogonu, u potrazi za hranom, čija je brojnost u porastu. Tijekom hibernacije zna biti velika smrtnost među ježevima. Razmnožavanje: Nakon buđenja iz hibernacije, već u kasni travanj, ježevi su spremni za parenje. Idealno vrijeme za parenje je razdoblje između svibnja i rujna, ali se uglavnom odvija u svibnju i lipnju. Sami ritual parenja više nalikuje kakvoj borbi. Potaknut je od strane mužjaka koji susretne ženku tijekom svojih noćnih lutanja. On joj se približava snažno dahćući i pušući, vrteći se u krugovima oko ženke u pokušajima da privuče njenu pažnju. U prvi mah ženke nisu osobito zainteresirane za parenje i ne pokazuju nikakavu pažnju, već ga naprotiv, pokušavaju otjerati od sebe. Mužjak nastavlja uporno nastavlja kružiti oko nje, bivajući sve glasniji, te ponekad ovaj ritual traje i satima. Tom prilikom, privučena bukom, često zna naići i druga ženka, ali se njeno prisustvo mužjak ne tolerira i nastoji je otjerati. U parenju se može dogoditi da ženka bude potpuno ravnodušna i da čak otiđe. Parenje i kasniji razvoj kod ježa nisu osobito učinkoviti. Visoki postotak pokušaja parenja kod ježeva ostane neostvaren radi nezainteresiranosti ženki. Ukoliko ženka na kraju napokon pristane, samo parenje traje minut do dva, nakon čega se par rastane. Mužjak više ne igra nikakvu ulogu u podizanju mladih i ako se ježevi ikad kasnije susretnu, to je samo plod slučajnosti. Prilikom parenja ženka mora zauzeti povoljan položaj, jer u suprotnom parenje nije ostvarivo. Ona tom prilikom legne na tlo, raširiti svoje zadnje noge, a njušku uspravi. Također se bodlje iz agresivnog položaja moraju spustiti, budući je koža na trbuhu mužjaka tanka i nježna, te se može teže ozlijediti. Ženka se obično pari više puta prije nego postane skotna. Ženke nose mlade 35 - 42 dana, a mladi se ježevi okote otprilike četiri i pol tjedna nakon što ježica postane skotna i izlegu se uglavnom u lipnju i srpnju (svibanj – rujan). Imaju jedno, rjeđe dva legla na godinu. Ukoliko imaju drugo leglo, mladi se okote krajem rujna i imaju malo šanse preživjeti zimu. Veličina legla koleba, obično 4 - 5 (2 – 10) mladih. U momentu okota, mladi su blijedo - ružičaste boje, a bodlje im se još nalaze ispod kože. Nakon nekoliko sati, počnu se probijati kroz kožu. Prvo su bijele boje, da bi se nakon tjedan dana između njih počele pojavljivati smeđe bodlje i postupno ih zamjenjivati. Mladunci se okote slijepi, odnosno zatvorenih očiju, a progledaju za 14 - 18 dana, kada im počinje rasti i krzno koje pokriva trbuh. Prestaju sisati nakon 18 - 20 dana. Četvrti tjedan idu u potragu za hranom zajedno sa majkom. U starosti od 5 - 6 tjedana mladunci samostalno napuštaju gnijezdo. Tada su desetak puta teži nego kad su se okotili. U prvom mjesecu života mladunci vrlo brzo rastu. Kada napuste gnijezdo i počnu se samostalno hraniti, rast se usporava. Za razliku od mnogih životinja, kada dostignu zrelost, rast im se i dalje nastavlja, ali je znatno usporen. U razdoblju od četiri mjeseca mliječni se zubi zamijene odraslim zubima. Ježevi postaju spolno zreli sa godinu dana starosti. Ženke mlade okote u gnijezdu sličnom kakvog rade radi hibernacije, samo što je ovo veće. Građeno je uglavnom od granja i lišća, ali također od svega prikladnog što može poslužiti. Iako ženka svoje mlade brižljivo njeguje i čuva, ukoliko je u tom razdoblju ugrožena ili ometana, ježica će ih napustiti ili ih ponekad čak i može pojesti. Ukoliko su mladi stariji, može ih prebaciti u drugo gnijezdo. Ako u vrtu tijekom ljeta susretnete malog ježa, najvjerojatnije je star svega 5 mjeseci i približava se svojoj prvoj zimi. Na odraslog će ježa u potpunosti nalikovati u svojoj drugoj kalendarskoj godini. Svega polovica mladih ježeva preživi prvu godinu, a samo jedan posto doživi više od pet godina. Oni koji to prežive mogu doživjeti i više od 8 godina u prirodi. Položaj i zaštita: Ježevi su vrlo važan dio prirodnog ekosistema i kao takvi su u Republici Hrvatskoj zaštićene životinje Zakonom o zaštiti prirode. Ne smatraju se ugroženim, iako se njihov broj smanjuje uslijed različitih faktora (gubitak staništa i sl.). Za razliku od većine malih sisavaca, ježevi nemaju posebnog razloga za strah pred prirodnim grabežljivcima, kojih nema baš puno. Klupko stršećih bodlji predstavlja odlično sredstvo za odvraćanje. Najopasniji grabežljivac ježeva u Europi je jazavac. Zahvaljujući svom izvanrednom njuhu, jazavci su sposobni uspješno pronaći ježeve u fazi hibernacije. Kada ih pronađu, oštrim kandžama razmotaju ježevo klupko i tako ga prisile da otkrije svoj nezaštićeni trbuh koji nije prekriven bodljama. Nešto manje opasni grabežljivci ježeva su i lisice, najviše zbog svoje hitrine jer mogu napasti ježa prije negoli se uspije sklupčati. Lisice ipak radije napadaju bolesne i mlade, kao i one već uginule. Slijedeći grabežljivci koji uglavnom neuspješno napadaju ježeve su tvorovi i sove. Najveći dio ježeva koji ugine zbog prirodnih uzroka strada tijekom zimskih mjeseci, zbog pomanjkanja rezervi masnih naslaga. Ovo je najveći razlog uginuća mladih ježeva, naročito onih koji su okoćeni krajem ljeta i nisu dostigli 600 g težine prije hibernacije. Velike vrućine predstavljaju gotovo jednaku opasnost kao i hladne zime. Ovoj su pogibelji izloženi jedino ježevi u toplijim podnebljima, kao i oni u zatočeništvu. Budući se mogu znojiti samo u onim područjima koja nisu prekrivena bodljama, kako bi izgubili što više topline, ježevi se znaju ispružiti na leđima i tako ostavljaju nezaštićen trbuh. Uzročnici najveće smrtnosti ježeva u Europi su ljudi. Kako je ljudska populacija u porastu, tako se i smanjuju površine na kojima ježevi žive, a smanjuju se i izvori hrane. Ova svima poznata životinja česti je i uobičajeni stanovnik zelenih površina našeg Grada, pa tako i naših vrtova i parkova oko kuća. Međutim, u posljednje se vrijeme njegova brojnost smanjuje i postaje sve ugroženiji. Razlozi njegovog polaganog nestanka su višestruki. Bjeloprsi jež je ozbiljno ugrožen promjenama koje je čovjek izazvao u okolišu, naročito na poljoprivrednim površinama koje se obrađuju pomoću mehanizacije i požarima, tako da postaju rijetki u takvim područjima. Intenzivna poljoprivreda izvor je i još jedne opasnosti za ježeve – pesticidi i druge kemikalije za borbu protiv nametnika kojima se prskaju usjevi, te povećana uporaba umjetnih gnojiva. U hrani kojom se ježevi hrane dolazi do akumuliranja ovih otrova koji ulaze u hranidbeni lanac. Kada ovome dodamo zagađenje zraka i vode, posljedice mogu biti fatalne. Tijekom svoje potrage za hranom, ježevi mogu ulaziti u razne otvore ili upasti u jame i tako nastradati. Iako su dobri plivači, ukoliko upadnu u jamu s vodom iz koje ne mogu izaći, oni se utapaju. Često nastradaju i od mamaca za puževe koji se postavljaju po vrtovima i parkovima. Ali najveći broj ježeva stradava od vozila pri prelasku preko prometnica, koje uzrokuju i usitnjavanje njihovih prirodnih staništa. U svojim potragama za hranom prelaze preko ceste i tada često bivaju pregaženi od vozila. Zbog svog prirodnog nagona da se sklupčaju pred opasnošću, sklupčaju se i pred vozilima. Nebrojeni ježevi pogibaju na cestama svake godine unatoč naporima u informiranju ljudi i gradnjom posebnih tunela ispod cesta za siguran prolaz. U konačnici, svi ovi procesi utječu na smanjivanje njihovog prirodnog staništa i opadanje brojnosti ove vrlo korisne i zanimljive životinje. Njihovim se ugrožavanjem nanosi nenadoknadiva šteta našoj zavičajnoj fauni, te je poželjno da uživaju našu punu zaštitu. Stoga treba najenergičnije reagirati na svaki pokušaj ugrožavanja ovih vrsta. I mi smo svjedoci gotovo svakodnevnog stradavanja ježeva na cestama u dubrovačkoj okolici, stoga ako naiđete na nekoga od njih pustite ga da slobodno prođe. U Republici Hrvatskoj bjeloprsi jež je zakonom zaštićena vrsta životinje. Zaštita je određena Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia), Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, temeljem članka 13. stavka 2. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" br. 30/94 i 72/94). Prema ovom zakonu pojedina biljna i životinjska vrsta koja ima zaštitu Države je vrsta koja je ugrožena ili rijetka. Strogo je zabranjena svaka radnja kojom je se ometa i uznemiruje u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te oštećivanje njihovih, gnijezda ili legla i obitavališta). Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na ovu zaštićenu životinjsku vrstu, a prema članku 2. Pravilnika o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na zaštićenom bjeloprsom ježu utvrđena je kazna u visini od 3.000,00 kn.

- 16:03 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (67) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

06.09.2006., srijeda

SRNE

Srne (za mužjaka je u narodu uobičajen naziv srndać, srnjak, rjeđe jarac, ženku srna ili šuka a za mlado lane) naseljavaju šire područje Evrope i Azije. Staništa ove prelijepe divljači su rubni dijelovi mješovitih šuma uz široke livade. Srneća divljač je vrlo adaptivna te se u nekim dijelovima može vidjeti i sasvim blizu naselja i uz granice puteva. Nažalost, u našim lovištima je ovo gotovo izumrla vrsta, stradala najviše tokom agresije na BiH a dobrim dijelom je migrirala u mirnija područja. U LUG "Srndać" Visoko već duže vremena stoji privremene zabrane lova srneće divljači. OPIS: Odrasli primjerci dostižu težinu i do 30 kg. Krzno se prilagođava vremenskim uvjetima te varira od ljetne boje žućkasto-crvene dok zimi krzno srneće divljači dobija sivo-smeđu boju. Na zadnjici srneća divljač ima bijelu fleku, tzv. ogledalo. Tek rođena lanad imaju na krznu pjege koja ih još više kamufliraju u prirodi. Mužjak ima rogove koji su sačinjeni od koštane materije a koje odbacuje u jesen Nakon čega počinju rasti novi. U proljeće srndać češe svoje novonarasle rogove koji su u to vrijeme pokriveni kožicom sa dlakama-bastom, istovremeno označavajući svoj teren. U toku zime, srneća divljač se skuplja u stada a u martu se stada razdvajaju. Kao preživari, srneća divljač je apsolutni vegeterijanac. Hrana se sastoji iz trave, listova, šumskih izdanaka, plodova livada i šume. Čula mirisa i sluha su izvanredna, dok je čulo vida slabije. Srne su daltonisti i ne registruju treću dimenziju prostora dok odlično reaguju na pokret. RAZMNOŽAVANJE: U toku perioda parenja koji je u julu do početka augusta, mogu se čuti tipični zvukovi srndaća u potrazi za ženkom. Oplođena srna nosi plod 9 i pol mjeseci od čega je plod u stanju mirovanja 4 i pol mjeseca. Srna rađa (teli) najčešće dva, rijeđe jedno ili troje lanadi u maju/junu. Tek rođena lanad imaju težinu oko 1 kg a srna ih posjećuje samo zbog dojenja, kako ne bi privukla grabežljivce svojim tragom do skloništa. Lanad u to vrijeme najviše vremena provode ležeći na zemlji kako bi ostala zaštićena od pogleda grabežljivaca. Tek rođena lanad nemaju vlastiti miris. Zbog tog je i pogrešno nađenu lanad dirati, jer ih srna nakon čovječijeg dodira odbacuje. Srneća divljač može dostići starost do 15 godina. U tom periodu, zubalo je toliko istrošeno da se srne ne mogu prehranjivati. NERRIJATELJI: Srneća divljač ima dosta prirodnih neprijatelja kao što su vukovi, medvjedi i neke ptice grabežljivice. Neprijatelji lanadi su i lisica i divlje svinje. Osim ovog dosta srneće divljači, posebno mladih, stradava prilikom obrade poljoprivrednih površina a odrasli stradavaju u saobraćaju. Posebni neprijatelji srneće divljači su i psi lutalice koji ih nemilosrdno proganjaju, često sa fatalnim posljedicama.

- 06:09 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (56) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

02.09.2006., subota

PERAJARI

Perajari (Pinnipedia) su skupina zvijeri (Carnivora) koja je prešla na život u vodi. Znanstveno ime je izvedeno iz latinskog od pinna - "peraja" i pes - "noga". Ponekad ih se u znanstvenoj literaturi naziva i "vodenzvijeri", no ipak su najpoznatiji pod imenom tuljani GRAĐA TIJELA: Tuljani su srednje do vrlo veliki sisavci, dugi od 1,20 m pa čak do 6 m. Težina im jako varira, ovisno o vrsti. Ženke arktičkog morskog medvjeda su teške oko 25 kg, dok, na primjer, mužjaci južnog morskog slona mogu biti i teži od 4 tone. Vrlo često se uočava upadljivi spolni dimorfizam: mužjaci morskih slonova mogu biti i do četiri puta teži od ženki. Tijela tuljana imaju oblik torpeda: glava je spljoštena i vrlo nejasno vratom odvojena od ostatka tijela, a rep postoji još samo u rudimentarnom obliku. Udovi su im do laktova odnosno do koljena uvučeni u tijelo, a slobodno pokretni i izvan tijela su samo podlaktice i potkoljenice. Te osobine smanjuju otpor vode i služe kao prilagodba životu u vodi. Jedini slatkovodni tuljan živi u Bajkalskom jezeru. U Jadranskom moru obitava vrsta znana kao sredozemna medvjedica ([1]), od strane ribara oko otoka Biševa i Jabuke zvana i Morski Čovik. Skoro istrebljena, no postoje dokazi o njenom vraćanju u vode Republike Hrvatske. U odnosu na druge skupine životinja iz grupe zvijeri imaju drugačiju građu zubi. Nemaju zube derače, gotovo da nemaju očnjake i prilagođeni su načinu prehrane. Neki imaju sjekutiće i kutnjake prilagođene prehrani ribama, kod drugih su se preoblikovali u neku vrstu sita koji zadržavaju uz zatvorene čeljusti kril u usnoj šupljini dok istiskuju vodu, a kod morževa su se očnjaci oblikovali kao kljove. Ovisno o pripadnosti određenoj porodici tuljana, imaju različito razvijene dijelove kralježnice. Ušati tuljani, kod kojih prednji udovi imaju središnju ulogu u kretanju, snažnije je razvijen vratni i prsni dio kralježnice. Za razliku od njih, pravi tuljani koji za kretanje koriste zadnje udove, imaju razvijeniji donji dio kralježnice. Sve četiri noge su im se tijekom evolucije preoblikovale u peraje pri čemu su se zadnje noge povukle prema završetku tijela, a po pet izduženih i spljoštenih prstiju spojeni su plivaćim kožicama. Još izraženija specijalizacija njihovih peraja nije se dogodila vjerojatno zbog potrebe povremenog kretanja kopnom. Mladunčad se koti prekrivena gustim krznom koje s odrastanjem nestaje i zamjenjuje ga kratka dlaka. Neke vrste i u odrasloj dobi zadržavaju upadljivo gusto krzno, dok su morževi praktički bez dlake. Ušati tuljani mijenjaju krzno zajedno s gornjim slojem kože u razdoblju i do mjesec dana, dok se kod pravih tuljana taj proces odvija vrlo naglo unutar samo par dana. Zaštitu od pothlađivanja im pruža kod nekih vrsta i do 10 cm debeli sloj sala koji osim toga služi i kao zaliha hrane, ali im i smanjuje specifičnu tjelesnu težinu i olakšava plivanje Osjetila: Pred osjetila ove grupe životinja se postavlja vrlo zahtjevan izazov. Moraju pružiti životinji vrlo točne podatke o okolini, kako pod vodom, tako i na kopnu. Oči: su im relativno velike i omogućuju dobru vidljivost pod vodom. Građene su na način, da u uvjetima slabog svjetla još uvijek dobro vide. Ova osjetljivost razvila se na štetu boja. Vrste koje duboko rone, bolje vide u području plave, a one koje žive uz obalu i rone na male dubine, vide bolje u zelenom spektru. Slično kao neki kopneni grabežljivci imaju sposobnost hvatanja "ostatka svjetla". Uz problem vidljivosti pod vodom, njihove oči su se morale prilagoditi i drugačijem indeksu loma svjetlosti u vodi nego u zraku. Kod tuljana je taj problem riješen na način, da im je leća oblikovana skoro kao kugla čime je bitno povećan lom svjetlosti i povećana njihova mogućnost orijentiranja pod vodom. Međutim, kako na zraku i rožnica djeluje na lom svjetlosti, životinje su na kopnu, gdje vid ima manje značenje, jako kratkovidne. No zato imaju vrlo visoku toleranciju prema snažnoj sunčevoj svjetlosti, kao na primjer odbljesak na ledu, što rješavaju sužavanjem zjenica u okomitu, vrlo usku crtu. Rožnata koža im čini vanjski završetak oka. Ta koža je neprekidno obložena suznom tekućinom kako bi isprala strano tijelo, ali i spriječila direktni kontakt oka sa slanom vodom. Sluh: Vanjski dio uha, ušna školjka, im je jako zakržljala ili ju uopće nemaju. Ako ju imaju, kao kod ušatih tuljana, one se kod ronjenja zatvaraju. Uprkos tome, tuljani imaju izvstan sluh. Unutrašnje uho im je povezano samo sa jednom jedinom kosti lubanje što onemogućuje prijenos zvučnih valova kroz cijelu lubanju. Na taj način dobro određuju smjer iz kojeg dolazi zvuk. Pošto neki tuljani ispuštaju kliktave zvukove visoke frekvencije, pretpostavlja se da imaju sistem za ultrazvučno orijentiranje, slično onom kakav imaju kitovi. Njuh i opip: Kao kod većine kopnenih životinja imaju dobro razvijeno osjetilo njuha. Nosnice su im uski kosi prorezi koji se u vodi zatvaraju, tako da se njuhom služe samo na kopnu. On je važan u susretima sa pripadnicima iste vrste: odnos majka-dijete se održava ćulom mirisa, a kod mnogih ušatih tuljana mužjak njuhom određuje spremnost ženke za parenje. Za orijentiranje u vodi im je važno još jedno osjetilo: na "njuški" imaju više vodoravnih redova osjetljivih oštrih dlaka koje svaka izlazi iz "kapsule" pune krvnih sudova i živčanih stanica pa su vrlo osjetljive. Uz pomoć tih dlaka mogu osjetiti promjenu pritiska i smjer kretanja vode, a vjerojatno služe životinjama i za određivanje brzine kojom se kreću. RASPROSTRANJENOST I ŽIVOTNI PROSTOR: Gotovo svi tuljani žive u moru. Kako radi raznih aktivnosti moraju često izlaziti na kopno, rijetko se udaljavaju od kopna i ne može ih se sresti na otvorenom moru. Samo mali broj vrsta tuljana se može sresti uz slatku vodu, a jedino sibirski tuljan živi isključivo u slatkoj vodi. Obični tuljan, inače morska životinja, sreće se u Kanadi na obalama jezera, a dvije podvrste prstenastog tuljana se mogu naći u ruskom jezeru Ladoga i u finskom Saimaa jezeru. Najveći dio ove porodice živi u polarnim i subpolarnim morima. Mora Arktika i Antarktike obiluju nizom vrsta. Na obalama nenastanjenih otoka u tim područjima mnoge vrste formiraju velike kolonije. S približavanjem umjerenim klimatskim područjima, broj vrsta naglo opada, pa tako u toplim područjima gotovo da nema tuljana. Jedina su iznimka morske medvjedice i galapagoski tuljan krznaš. Velika područja u kojima uopće nema tuljana su obale tropskog dijela Afrike, azijske obale Indijskog oceana i otočni svijet zapadnog dijela Tihog oceana. Jedan od neizostavnih uvjeta za područja koja nastanjuju tuljani je, da temperatura vode tijekom cijele godine ne pređe 20°C. Od tog su pravila jedini izuzetak morske medvjedice. NAČIN ŽIVOTA: Suprotno kitovima i sirenama (ili drugo ime morske krave) koji su potpuno prilagođeni životu u vodi, perajari odnosno tuljani vode život sličan vodozemcima. Parenje i podizanje mladunaca se odvija na kopnu. Iako tuljani mogu spavati i na površini vode, često se odmaraju na kopnu. Hrana: Svi tuljani su mesožderi. Pri tome, velika većina vrsta se hrani ribama. No, neke vrste su razvile i drugačije prehrambene navike. Tako se tuljan rakožder hrani pretežno krilom, morževi na morskom dnu traže puževe i školjke, morski slonovi love glavonošce, dok se morski leopardi pretežno hrane pingvinima i manjim vrstama tuljana. Manju lovinu progutaju cijelu još pod vodom, dok veći plijen iznesu na površinu gdje onda odgrizaju pojedine dijelove. Mlade životinje trebaju naročito hranjivu hranu, jer zbog još malog tijela imaju nepovoljan odnos između zapremine i površine tijela, pa stoga imaju i veći gubitak temperature koji moraju nadoknaditi energijom iz hrane. Zdrave odrasle životinje mogu, zbog sloja masnoće ispod kože, podnijeti i duža razdoblja bez hrane. Gastroliti u želucima tuljana su poznati, ali uloga kamenja u želucima je još uvijek uglavnom nejasna. Moguće je da služe usitnjavanju hrane u želucu, ali isto tako moguće je i da služe smanjenju potiska vode i time olakšavaju ronjenje. Socijalna struktura: Većina tuljana je vrlo društvena. Samotnjače vrste, kao Rossov tuljan su iznimka. Tuljani se okupljaju u kolonije, prije svega u razdoblju koćenja i podizanja mladunaca. Te kolonije mogu brojati od nekoliko (sivi tuljan) pa do više miliuna jedinki (tuljani krznaši). Kao posljedica masovnog ubijanja tuljana tijekom prošlih stoljeća, izrazito velike kolonije su postale rijetke. Razmnožavanje: Tipično razdoblje razmnožavanja je proljeće i rano ljeto. Kod većine vrsta, mužjaci pokušavaju zaposjesti što veće područje koje je ženkama pogodno za koćenje i podizanje mladunaca, jer se ženke pare s onim mužjakom čiju teritoriju one odaberu za koćenje. Zbog toga, između mužjaka dolazi do vrlo ozbiljnih borbi oko što većeg i što boljeg teritorija. Pri tome, slabiji mužjaci budu potisnuti, pa se događa da mlađi i slabiji mužjaci uopće ne uspiju "osvojiti" teritorij, pa se tako niti ne mogu pariti Ženke, skotne od prošle sezone parenja, dolaze u koloniju najčešće par tjednana nakon mužjaka, i biraju najpovoljnije mjesto u koloniji, koje je u pravilu zauzeo najsnažniji mužjak, i tu donose na svijet svoje mladunce. Pravi tuljani doje mladunčad, ovisno o vrsti, od nekoliko dana do nekoliko tjedana, a nakon što prestanu dojiti, pare se sa "vlasnikom" teritorije. Odnos između majki i mladunaca je u tom trenutku završen. Suprotno tome, kod ušatih tuljana veza između majki i mladunaca se nastavlja i nakon parenja, koje se događa obično oko tjedan dana nakon koćenja mladunaca. Mladunci postaju samostalni tek nakon četiri do šest mjeseci, no majke ponekad doje mladunce i nakon što okote slijedeće mladunče. Nakon oplodnje, embrio se razvije samo do stadija blastule, šuplje kugle uz čiju se ovojnicu s unutrašnje strane nalaze još nedefinirane [[stanica|]]. Tek nakon razdoblja mirovanja koje je različito od vrste do vrste, blastula se smjesti u stijenku maternice i oblikuje se placenta. Samo na taj način ženke uspijevaju uskladiti koćenje sa slijedećim razdobljem plodnosti. Ovisno o vrsti, skotnost traje od osam do petnaest mjeseci. Sve vrste u pravilu kote samo jednog mladunca. Vrlo rijetko se dogodi i da se okote blizanci, no tada majka gotovo nikad nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Novorođena mladunčad se rađaju sa paperjastim krznom koje se naziva lanugo a često se bojom razlikuje od odraslih. Kod nekih vrsta pravih tuljana se zamjena tog krzna odvija još u tijelu majke, dok se kod većina ušatih tuljana zamjena tog mladenačkog krzna tek u dobi od dva do tri mjeseca. Iako teoretski mogu plivati od trenutka rođenja, mladunci još neko vrijeme nemaju dovoljno debeli sloj masnoće da im osigura toplotnu izolaciju u vodi, pa stoga prvi put kreću u vodu tek u dobi od nekoliko tjedana. Kako su mladunci na početku života vrlo ranjivi, rastu i napreduju vrlo brzo, kako bi to ranjivo razdoblje trajalo što kraće. Neprijatelji i očekivani životni vijek: Neprijatelji tuljana su prije svega morski psi i kitovi ubojice. Populacija kitova ubojica se uz obale Patagonije specijalizirala za lov na tuljane do te mjere, da se u lovu na njih bacaju na obalu, kako bi ih ulovili. Na Arktiku je važan neprijatelj tuljana bijeli medvjed, a na Antarktici je to morski leopard koji se, iako i sam iz skupine tuljana, specijalizirao za lov na manje članove iste grupe. Većina vrsta ima očekivani životni vijek od oko 30 godina. Morževi često dožive i više od 40 godina, dok mnogi ušati tuljani ne dožive starost veću od 20 godina. Kod tuljana koji žive u kolonijama, mužjaci najčešće žive puno kraće od ženki zbog borbi za teritorij. SISTEMATIKA: Danas živi 33 vrsta, koje se tradicionalno razvrstavaju u tri porodice: Ušati tuljani (Otariidae) imaju male uške, vidljive izvan krzna i mogu prednje noge, iako izgledom podsjećaju na peraja, okrenuti pod tijelom prema naprijed kako bi se lakše kretali kopnom. U vodi, prednje "peraje" im služe kao glavna pokretačka snaga. Četrnaest vrsta ove porodice su vrste tuljana koje oblikuju velike kolonije, kao što su morski lavovi i morski medvjedi. Pravi tuljani (Phocidae) nemaju izvana vidljive uške. Noge, oblikovane kao peraje, okrenute su prema natrag tako da se ne mogu koristiti za kretanje na kopnu. Ali u vodi, izmjeničnim zamasima pokreću životinje. Pored danas vjerojatno izumrle karipske morske medvjedice, porodica ima još 18 vrsta. Veliki dio porodice pravih tuljana su manje vrste, kao što su obični tuljani i sivi tuljani, ali i vrlo veliki morski slonovi. Morževi (Odobenidae), porodica koja danas ima još samo jednu vrstu, se odlikuju prije svega svojim upadljivim kljovama koje su se razvile od očnjaka u gornjoj čeljusti. Oni mogu, kao i ušati tuljani, stražnje noge - peraja postaviti ispod tijela i koristiti ih za kretanje na suhom. Ušate tuljane se povremeno, zbog vidljivih uški, smatra "primitivnijom" grupom, ali fosilni nalazi ove porodice jednako su stari kao i fosili pravih tuljana. Ušate tuljane i morževe se uglavnom smatra srodnim porodicama, iako su morževi nizom osobina veza između druge dvije porodice. Suprotno tom raširenom mišljenju, Malcolm C. McKenna i Susan K. Bell su morževe svrstali kao podporodicu u prave tuljane, dok većina zoologa vide snažne dokaze za svrstavanje ušatih tuljana i morževa u jedan takson, koji ponekad nazivaju Otarioidea.

- 09:09 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (78) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.