°~°aNiMaL wOrLd°~°

30.08.2006., srijeda

KOLIBRI

Kolibri (Trochiliformes) je red ptica koji ima samo jednu porodicu, Trohilidae. Kako su bliski srodnici porodicama Apodidae i Hemiprocnidae, neki ih znanstvenici svrstavaju zajedno s njima u red srpokrilki, Apodiformes. Porodica kolibrića ima više od 100 rodova i oko 330 - 340 vrsta. IZGLED I GRAĐA TIJELA: Kolibri su uglavnom vrlo malene ptice. Najmanji kolibri koji je u isto vrijeme i najmanja ptičja vrsta uopće, Mellisuga helenae, dugačak je, zajedno s kljunom i repnim perima, samo 6 cm. Najveća vrsta je Patagona gigas a veliki su oko 25 cm. Većina kolibrića ima šareno perje, u pravilu s metalnim odsjajem. Grlo mužjaka je često sjajno crveno, plavo ili smaragdno zeleno. Posebno obilježje kolibrića je kljun, koji je kod gotovo svake vrste drugačiji. Tako vrsta Ensifera ensifera ima kljun dug 10 cm, što je gotovo jednako koliko mu je dugačak ostatak tijela. Suprotno tome, kljun vrste Ramphomicron microrhynchum je dug samo 5 mm. Nekim vrstama kljun je savinut prema dole, nekim prema gore, a zajedničko im je samo to, da je svaki prilagođen sasvim određenom tipu cvijeta, tako da svaka vrsta ima svoju vlastitu ekološku nišu, čime se izbjegava konkurencija među vrstama. Jezik im je dugačak i može se ispružiti daleko iz kljuna. Na vrhu je rascijepljen i ima oblik sjevčice, što im omogućuje da lako piju nektar iz cvjetova. POSEBNOSTI: Kolibri imaju vrlo visoku frekvenciju zamaha krilima, čak do 80 zamaha u minuti. To im omogućuje let u stranu kao i unatrag, a mogu i ostati u zraku na jednom mjestu. Još jedna osobitost kolibrića je i da imaju osam pari rebara, dok ih druge ptice imaju uglavnom šest. Srce im ima 400 do 500 otkucaja u minuti, a broj udaha u minuti im je do 250. Za vrijeme sna, drastično im se smanjuje frekvencija otkucaja srca, inače bi, zbog vrlo brzog metabolizma, uginuli od gladi. RASPROSTRANJENOST: Kolibri u prirodi žive isključivo u Americi, i to sve od juga Aljaske pa do Ognjene zemlje.

- 11:20 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (71) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

28.08.2006., ponedjeljak

KOALA

Koala (Phascolarctos cinereus) ili crnonosi medvjedak živi u Australiji visoko u krošnjama eukaliptusovog drveća. Iako koala izgleda kao maleni plišani medo, on u stvari nije nikakav medvjed, već tobolčar. Unatoč zakonskoj zaštiti, ipak je vrlo ugrožena vrsta jer neprestano gubi životni prostor zbog čestih požara. OSNOVNE ZNAČAJKE: *Dužina: 60-80 cm *Težina: mužjaci do 11 kg, ženke 8 kg *Životni vijek: 15-20 godina Koala je životinjica sivog krzna, ponekad s malo bijelog. Ima veliki crni nos i velike dlakave uši. Koala ima dugačke ruke i kratke noge sa vrlo dugim i oštrim kljovama za lako penjanje i držanje na drveću. Gotovo nema repa. Koala sjedne u rašlje drveta i tako spava većim dijelom dana, čak po 18 sati. Kreće se i hrani uglavnom tijekom noći. Jako je izbirljiv u hrani i jede samo lisće određenih vrsta eukaliptusa. Tekućinu dobiva iz lišća i zato vrlo rjetko pije vodu. STANIŠTE: Koala živi gotovo isključivo u gornjim dijelovima krošanja posebnih vrsta eukaliptusovog drveća, čije je lišće njegova jedina hrana. Svojim snažnim nogama čvrsto obuhvaća drvo, pri čemu će se oštre pandže zariti u koru. Koala je životinja koja je aktivna noću, pa dane provodi spavajući na granama. Noću se penje na više grane, gdje jede mlade izboje i lišće. HRANA I PREHRAMBENE NAVIKE: Tijekom evolucije kod koala su se razvili korisni džepovi u obrazima, koji služe za spremanje hrane, a i probavni sustav koji mu omogućuje da preživi samo od eukaliptusovog lišća. Koala jede lišće samo dvadesetak vrsta eukaliptusovog drveća od njih 300 koliko ih raste u Australiji, no pritom samo lišće u određenim fazama rasta. Koale mogu pojesti tako velike količine lišća na dan (prosječno 500-1000 g) da im često ponestane hrane. Zbog toga treba poduzimati mjere za njihov transport na područja u kojima ima dovoljno hrane. Glavna poteškoća pri držanju koala u rezervatima ili u zoološkim vrtovima izvan Australije sastoji se u opskrbi dovoljnim količinama eukaliptusovog lišća prave vrste. RAZMNOŽAVANJE Koale se pare noću visoko u krošnjama drveća, pri čemu se snažno glasaju. Koale se pare između prosinca i ožujka, a 35 dana nakon toga doći će na svijet samo jedno mladunče. Ono teži samo 0,3 g, slijepo je i još nije obraslo krznom. Instinktivno će kroz majčino krzno pronaći put do njezina tobolca, koji se za razliku od drugih tobolčara otvara s donje strane prema straga. U tobolcu će se mladunac koale čvrsto prihvatiti za sisu i sisati majčino mlijeko. Ondje će ostati oko šest mjeseci, a zadnjih će se mjeseci hraniti poluprobavljenom kašom od eukaliptusovog lišća koju majka izlučuje iz crijeva. U dobi od šest mjeseci mladi će koala prvi put napustiti tobolac i popeti se na majčina leđa, gdje će se čvrsto prihvatiti za njezino krzno. Tri mjeseca kasnije bit će već potpuno odrastao i moći će se samostalno hraniti. Mladi koale ostaju sa svojim majkama sve do slijedećeg razdoblja parenja. Spolnu zrelost mužjaci dostižu s 3 do 4 godine, dok ženke s 2 do 3 godine.

- 10:13 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (75) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

23.08.2006., srijeda

AFRIČKI SLON

Afrički slon (Loxodonta africana) vrsta je slona. To je najveći živući kopneni sisavac na Zemlji. Ranije se šumski slon (Loxodonta cyclotis) smatrao podvrstom afričkog slona, no danas se, na temelju analize DNK, uglavnom smatra zasebnom vrstom. Kako bi ih se razlikovalo, afričkog slona često nazivaju i "stepskim slonom". RASPROSTRANJENOST: Afrički slonovi ranije su živjeli na područjima između Sahare i juga Afrike i na područjima od zapadne obale Afrike od Atlantskog oceana pa sve do istočne obale Afrike, odnosno do obala Indijskog oceana. Trenutačno je njihova populacija ograničena na nekoliko nacionalnih parkova i fondova u južnoj Africi zbog krivolova i uništavanja njihovih staništa. Njihovo je endemsko područje etiopska regija. STANIŠTE: Staništa u kojima žive vrlo su različita. Žive pretežno u savanama, no često ih se sreće i u močvarama i riječnim dolinama. Rijetko zalaze u šume, to je stanište šumskih slonova, a u pravilu ne nastanjuju niti pustinje. Jedini je izuzetak pustinja Namib u kojoj živi jedna populacija koja se prilagodila tim uvjetima. Pored toga, slonove se može sresti i u planinama do visine od 5.000 m, ali su oni ipak životinje nizina. Jako malo vrsta može prilagoditi svoj vlastiti okoliš kao što to slonovi mogu. Oni uništavaju grmlje, izvlače stabla do korijenja i gomilaju blato što može dovesti do erozije. Ovo uništenje također pretvara šumovita područja u travnjake koji su potrebni životinjama koje pasu. Slonovi stvaraju vodene jame kopanjem u suhim koritima rijeke. Oblažu se blatom s rubova vodenih izvora kako bi se zaštitili od sunca i parazita i tako povećavaju vodene jame. Oni mogu "napraviti" nove, ali i povećati postojeće špilje u potrazi za neophodnim mineralima i, naročito, soli. Te špilje koriste kao stanište i sklonište za mnoge, različite vrsta. Kada slonovi hodaju, oni uskomešaju kukce što koriste ptice koje se hrane kukcima, ali i one koje jedu sjeme biljki koje prolazi kroz probavni sustav slonova neprobavljeno. Afrička jajasta biljka (Solanum aethiopicum) raste samo nakon što prođe kroz njihov probavni sustav i bude ognojena slonovskom balegom. GRAĐA TIJELA: Afrički slon najteža je životinja u skupini onih koje obitavaju na kopnu i druga najviša u životinjskom carstvu. Njihova težina varira od 3.600 do 7.500 kilograma, prosječna težina je oko 4.540 kilograma. Afrički su slonovi spolno dimorfne životinje. Mužjaci su veći od ženki. Visina mužjaka može doseći i do 400 centimetara, dok visina ženki iznosi oko 3 metra. Dužina tijela im se kreće od 600 pa do 750 centimetara, a rep je nešto duži od 100 centimetara. Imaju ogromne uši, njihova prosječna dužina iznosi oko 120-125 centimetara, dok im promjer može doseći i do 2 metra. To je jedna od najuočljivijih razlika s Azijskim slonom. Slonovi nemaju znojne žljezde i ne znoje se, pa im uši služe za rashlađivanje. Dobro su prokrvljene i kroz njih može proteći, i rashladiti se, i do 14 litara krvi u minuti. Imaju jedinstven nos, surlu, koja se razvila spajanjem sa gornjom usnom i nema koštane konstrukcije. Surla je obično duga 150 centimetara i teška oko 135 kilograma. Očnjaci su im razvijeni u kljove duge oko 245-250 centimetara koje mogu zajedno težiti i do 120 kilograma. Jedini preostali zubi koje imaju četiri su kutnjaka koji se, nakon što se istroše, mijenjaju tri puta kroz njihov životni vijek. Ako doživi dovoljno dugo, kad mu se potroše i treći put narasli kutnjaci, više ne može žvakati i ugiba od gladi. Afrički slonovi imaju tamnosivu kožu koja je prekrivena s crnim dlakama koje se "potroše" tijekom godina. Zbog toga su odrasli većinom bez dlaka. Debljina njihove kože kreće se od 2 pa do 4 centimetara, ali ipak je muhe, komarci i paraziti mogu probiti. NAČIN ŽIVOTA I RAZMNOŽAVANJE: Životni vijek slonova jedan je od najduljih u svijetu sisavaca – oko sedamdeset godina. Njihova se starost može odrediti uspoređivanjem visine tijela ili dužine kljova s vodećom ženkom krda (matrijarh). Tu su i kompliciranije metode kao što je mjerenje mase očne leće slona koji je nedavno umro. Njihove se uši savijaju prema tijelu tijekom starenja. Također mogu oboliti od artritisa, tuberkuloze ili krvnih bolesti kao što je septicemea (trovanje krvi). Slučajna smrt može nastupiti ako slon padne niz brijeg ili ako izgubi borbu s drugim slonom. Smrt izazvana krivolovom premašuje bilo kakve prirodne ili slučajne razloge uginuća kod slonova. Afrički slonovi putuju danju ili noću u neteritorijalnim krdima koja mogu dostići i brojku od 200 slonova, čak i tisuću tijekom kiša. Njihovo se društvo temelji na socijalnoj matrijarhijskoj zajednici. Matrijarh je najstarija ženka koja vodi klan koji obično čini od 9 pa do 11 slonova. Samo su blisko srodne ženke i njihovo potomstvo dio ovog krda zato što mužjaci jednom kada postanu spolno zreli napuštaju krdo u kojem su rođeni i odrasli, i nastavljaju samotnjački život. Dobrobit krda ovisi o vodstvu matrijarha. Ona odlučuje kada se odmaraju, kupaju, jedu ili piju, te kada treba napustiti neko područje jer su rezerve hrane iscrpljene. Pored toga, o sjećanju matrijarhinje ovisi sudbina krda u razdobljima velike suše. Ona se tada mora sjetiti mjesta na kojem je bila u mladosti, a gdje je sigurno da će krdo naći vodu. Kako matrijarh počinje biti ograničena starenjem, oko 50-60 godine, sljedeća je najstarija ženka u krdu zamjenjuje i ona biva ili napuštena ili sama odlazi. Ženke u krdu vježbaju majčinstvo tako što bivaju zamjenske majke maadunčadi drugih slonica. Dok odrasli spavaju, ove "zamjenske" majke moraju zaštiti bebe i vratiti ih ako odlutaju predaleko. Mužjaci ostavljaju krdo kada dostignu spolnu zrelost i putuju sami ili u krdu drugih mladih mužjaka. Oko dvadeset i pete godine počinju se natjecati za ženke. Slonovi demonstriraju svoju dominaciju dizanjem glave, surle i ušiju. Također udaraju ušima, tresu glavom, tutnjaju i rade zvukove slične trubi. Podčinjenost pokazuju ravnanjem ušiju, spuštanjem glave, kolebanjem i trljanjem očiju. Afrički slonovi tipično su aktivni tijekom dana, ali krda u područjima visoke ljudske aktivnosti često postaju primarno noćne životinje. Hranidbene navike: Slonovi jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Svaki dan oni mogu pojesti od 100 do 300 kilograma hrane i popiti i do 190 litara vode. Tijekom kišnih razdoblja slonovi jedu travu i bilje slično papirusu (Cyperus papyrus) i biljku zvanu "mačji rep" (Typha augustifolia). Tijekom sušnih razdoblja u savani jedu lišće skupljeno sa trnovitih stabala i grmlja. Močvare su zadnje mjesto kamo će ići po hranu zbog toga što močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Doduše, umirući su slonovi često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi. Grabežljivci: Većina odraslih slonova nije ugrožena od grabežljivaca. Krivolovci su jedini predatori odraslih slonova, ali se može dogoditi da poneko mladunče ugrabe lavovi ili hijene. Ako osjete blizinu grabežljivca, najveći slonovi instiktivno okupljaju mladunčad na hrpu oko matrijarha. Zatim oblikuju krugove oko skupine ranjivijih pripadnika krda, koji čine zaštitu koju grabežljivci ne mogu probiti. Razmnožavanje: Slonovi nemaju specifičnu sezonu parenja. Tijekom kišnih razdoblja reprodukcijska je stopa viša dok sušni uvjeti rezultiraju nižom reprodukcijskom stopom. Nakon razdoblja skotnosti koje traje 22 mjeseca, rađa se jedno mladunče teško oko 120 do 130 kilograma. Dvoje je mladunčadi rijetkost. Kratko vrijeme nakon rođenja, ono je već sposobno instiktivno pratiti svoju majku. Ženke imaju mladunče svakih četiri do devet godina. Starija se mladunčad odvikava od sisanja nekoliko mjeseci prije nego što se okoti slijedeći mladunac. Spolnu zrelost ženka dosiže u dobi između 10 i 12 godina. ODNOS LJUDI I SLONOVA: Ljudi su ranije izvlačili korist od bjelokosti koja je bila upotrebljavana za nakit, skulpture, tipke za klavire i oruđa. Njihova koža je ponekad bila upotrebljavana za odjeću i pokrivače, a lokalni ljudi jeli su njihovo meso. Ekoturističke aktivnosti omogućile su da se afrički slonovi vide u divljini i upravo to omogućuje značajne izvore prihoda za neke regionalne ekonomije u Africi. Slonovi jedu dnevno velike količine hrane, a često u svom prirodnom staništu zbog njegovog uništavanja od strane ljudi, više ne mogu pronaći dovoljne količine. Lutanje u potrazi za hranom ponekad rezultira uništenjem usjeva i oštećivanjem sela, što sa sobom donosi netrpeljivost i ogorčenje mjesnog stanovništva. STATUS UGROŽENOSTI: AKT o očuvanju afričkog slona iz 1988. godine danas se provodi, a on zabranjuje bilo kakvo trgovanje slonovačom. Status vrste promijenjen je na CITES-ovoj listi, to jest prije je bila dozvoljena kontrolirana trgovina bjelokošću, a sada je potpuno zabranjena. Iako neki programi očuvanja slonova nude nagrade i naknadu štete koju počine slonovi na usjevima, ljudi su učinili pomake kako bi očuvali slonove i naučili živjeli zajedno s njima bez ikakve novčane nagrade. Stanice koje se bave očuvanjem slonova postoje u Africi, a društva koja ih podupiru postoje diljem svijeta u Kamerunu, Engleskoj, Njemačkoj, Keniji, Nizozemskoj, Šri Lanki, Južnoafričkoj republici, Zimbabveu, Švedskoj, Tanzaniji, Tajlandu i u Sjedinjenim Američkim Državama. Neki parkovi i druga područja koja ljudi sve više naseljavaju, moraju kontrolirati broj slonova takozvanim kontroliranim ubijanjem ili ih raseljuju na područja koja ih nemaju dovoljno, jer ekosustav na određenom području može bez trajnih posljedica prehraniti samo određeni, ograničeni broj slonova.

- 08:45 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (83) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

19.08.2006., subota

CRVENA LISICA

Crvena lisica (Vulpes vulpes) je u srednjoj Europi jedini predstavnik ove grupe životinja i stoga najčešće poznata samo kao "lisica". Ona je u Europi najrašireniji divlji predstavnik porodice pasa. OSOBINE: Tijelo lisice je dugo oko 75 cm, a na to dolazi još rep dug oko 40 cm. U ramenima je visoka 40 cm, a težina iznosi oko 6-10 kg. Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljca. Donji dijelovi nogu su joj crni. Pored toga, postoje i varijacije koje se bojom prilično razlikuju. Tako, na primjer, lisica križanka ima crnu prugu na leđima. Srebrna lisica je tamno siva pa čak do crno obojena. Nadalje, postoje i varijacije s tamnom trbušnom stranom i grlom kao i naročito svijetla varijanta, nazvana brezova lisica. RASPROSTRANJENOST: Područje na kojem živi lisica je vrlo veliko. Obuhvaća Europu, umjerena i suptropska područja Azije, u Africi područje sjeverno od Sahare i Sjevernu Ameriku. U 19. stoljeću su ljudi donijeli lisicu i u Australiju, gdje je postala vrlo težak ekološki problem. ŽIVOTNI PROSTOR: Kako je lisica prehrambeni oportunist, nema neke strogo određene zahtjeve u odnosu na životni prostor. Šume, travnjaci kao i poljoprivredne površine a u novije vrijeme i predgrađa gradova su odgovarajuća područja za crvenu lisicu. Tijekom 1940tih je u Velikoj Britaniji utvrđeno povećano naseljavanje lisica u prigradska područja. Danas se smatra, da je smanjeni lov na lisice u tom razdoblju radi ratnih uvjeta populacija lisica narasla do mjere, da za mlade lisice nije više bilo dovoljno slobodnog područja za naseljavanje, pa su im na raspolaganju bila još samo gradska područja. Takav razvoj je još potpomognut činjenicom da je od početka 20. stoljeća bjesnilo u Velikoj Britaniji praktično iskorijenjeno, smrtnost lisica je tu zanačajno ispod one na europskom kontinentu. Takav razvoj je uslijedio i na kontinentu, samo s vremenskim pomakom. Lisice su u gradovima preuzele smislenu ulogu. Love kuniće, doprinose smanjenju populacije štakora a i kao strvinari uklanjaju životinje koje stradaju u prometu. Međutim, u Bazelu su u zoološkom vrtu utvrdili, da u gotovo pravilnom tjednom razmaku kradu i jedu plamence. U zadnje vrijeme se stoga nastambe za pingvinovke, plamence i patkovke grade na način, da po mogućnosti budu zaštićene od upada lisica. NAČIN ŽIVOTA: Crvene lisice su životinje sumraka i noćne životinje svežderi. Ishrana: U pravilu, lisice love same. Iznimka je lov majke s mladuncima. Lisice brzim ugrizom ubijaju svoju lovinu, jer bi im inače, kako nemaju pandže, ulov mogao pobjeći. Hrane se pretežno glodavcima, ali i svim vrstama drugih malih životinja, biljkama kao i strvinom. Pored miševa, česta lovina su im jaja iz gnijezda ptica koje se gnijezde na tlu, patkovke, kokoši, zečevi, insekti, ribe. Rijetko ulove srnećemladunče a još rjeđe prašćiće divljih svinja, dok će nekog gmaza ili vodozemca pojesti samo u krajnjoj nuždi. Lisice znaju upasti i u kokošinjac i ukrasti kokoš. Kad lovi miša, prvo stoji nepokretno, a onda iznenada skoči na njega tako, da ga pritisne prednjim šapama. Prema godišnjem dobu, lisice se hrane i zrelim bobicama kao i voćem. U potrazi za hranom, lisica jede i životinje koje stradaju u saobraćaju. Lisice koje žive u parkovima, znaju pljačkati i korpe s otpatcima. Teritorij: Lisičja jama se u pravilu nalazi u središtu teritorija koji najčešće ima od 5 do 20 km˛. Lisica redovno obilazi "svoj" teritorij i obilježavanjem sa izmetom i urinom obavještava druge lisice da je to područje "zauzeto". Veličina teritorija koji jedna lisica smatra svojim zavisi o količini raspoloživog potencijalnog plijena koji na njemu živi. Lisice imaju više jama na svom teritoriju. One služe za odmor, skrivanje u slučaju opasnosti i za podizanje podmlatka. Lisica rijetko sama kopa te jame, najčešće ih preuzima od jatavaca ili kunića, a zatim iskapa osim glavnog ulaza, još poneki da bi osigurala mogućnost sigurnog bijega u slučaju opasnosti. Takve se jame koriste od više generacija. Gustoća naseljenosti nekog područja lisicama zavisi od više elemenata, kao na pr. od raznolikosti područja, količine mogućeg plijena kao i mogućnosti gradnje jama. Mlade lisice ostaju na teritoriji majke različito dugo, a kad krenu u potragu za vlastitim teritorijem, i to je različito udaljeno. Razmnožavanje: Najveći dio godine lisica je samotnjak. Vrijeme parenja u srednjoj Europi je u siječnju i veljači. U južnoj Europi to je do četiri tjedna ranije, a u sjevernoj do četiri tjedna kasnije. U tom razdoblju više mužjaka "osvaja" ženku, a ona se i pari s više mužjaka. Jedan mužjak ostaje uz ženku i pomaže joj u podizanju mladunaca. Skotnost traje oko pedeset dana. U prosjeku okot broji tri do pet mladunaca, a vrlo rijetko samo jedno ili čak i do trinaest lisičića. Mladunci su teški od 80 do 160 grama i kote se slijepi sa vunastom dlakom sivosmeđe boje. Oči prvi put otvaraju u dobi od 12 do 15 dana. Sišu četiri do šest tjedana, a u dobi od mjesec dana prvi put izlaze iz jazbine. Do tog su trenutka već promijenili dlaku i dobili tipičnu crvenu boju odrasle lisice. Mužjaci pomažu u podizanju podmlatka tako da ženki donose plijen na ulaz u jazbinu. Ako se dogodi da ženka strada, mužjak nastavlja s podizanjem mladunaca, ali naravno samo ako su već prestali sa sisanjem. Nakon četiri mjeseca, mladunci su samostalni. Spolnu zrelost dosižu s deset mjeseci, a majku napuštaju u dobi od oko godinu dana. Očekivani životni vijek im je oko 12 godina. PRIRPDNI NEPRIJATELJI: Pored čovjeka, njeni su prirodni neprijatelji ris, vuk, sova i orao. No, u Europi te životinje više i nemaju neki značaj, jer su gotovo posvuda nestale. U prirodne neprijatelje ubrajaju se i paraziti kao i razne infekcije. Crvena lisica je osjetljiva na vlagu i hladnoću, pa kad su takvi vremenski uvjeti, lako se razboli od raznih infekcija. Gotovo trećina mladih lisica strada od ovakvih infekcija. Osim toga, tu je i bjesnilo.

- 16:15 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (45) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

14.08.2006., ponedjeljak

POLARNI MEDVJEDI

Sjeverni, bijeli ili polarni medvjed (Ursus maritimus), životinja koja svojom veličinom izaziva strahopoštovanje, zajedno sa mrkim medvjedom i američkim crnim medvjedom (često nazvanim grizli) treća je najveća kopnena zvijer na svijetu. Žućkastobijelom bojom krzna odlično je prilagođen svojoj okolini. OSNOVNE ZNAČAJKE *Veličina: Plarni medvjedi su najveći kopneni mesožderi. Mužjaci mogu biti i trostruko veći od ženke. Njihova težina se kreće od 350 do preko 650 kg, a dužina od 2,5 do 3 metra. Ženke imaju od 150 do 250 kga duge su između 2 i ,5 metara, s tim da trudne ženke mogu da budu teške i 500 kg. Najveći izmjereni polarni medvjed bio je tećak 1.002 kg i dug 3,7 metara. *Oblik tijela: U poređenju sa drugim medvjedima, polarni medvjedi imaju izduženo tijelo i tanji vrat *Boja krzna: Boja može da varira od čisto bijele preko žućkaste do svijetlo smeđe u zavisnosti od sezone i ugla svjetlosti. *Udovi: Zadnji udovi su nešto duži od prednjih, pa zato veća, mišićna masa straga stoji na višoj raini od ramena. Udovi su veliki a šape imaju pet prstiju. Šape su poprilično velike u poređenju sa veličinom tijela, što pomaže polarnim medvjedima da se lakše kreću po snijegu.. Prednje šape su okrugle dok su zadnje izdužene. Na svakom prstu se nalazi uska, zaobljena, nesalomljiva kandža, pomoću koje zgrabe plen, a služi im i kao ispomoć pri trčanju i penjanju. Stopalo je crno i sadrži kožne izraštaje koji sprečavaju proklizavanje. *Glava: Glava polarnih medvjeda je ovalna i mala u poređenju sa tijelom. Njuška je izdužena a nozdrve su široke i crne. Imaju 42 zuba kojima hvataju hranu, a koriste ih i u borbi. Zubima se služe kako bi otkidali komade mesa, skidali kožu ili nosili plen. Oni radije gutaju neprožvakanu hranu. Oči su im tamno smeđe, poprilično blizu jedno drugom, i usmjerene prema naprijed, kao kod grabljivica.Uši su male i okrugle i ostaju zatvorene pod vodom. *Rep: Veoma je malen. Od 7 do 12 cm. *Krzno: Plarni medvjedi su u potpunosti prekriveni krznom, osim njuške i stopala koji su crni. Koža im je od 2 do 5 cm debela. Krzno im je uljano i nepromočivo. Poslije plivanja medvjedi se protresu i tako se riješe vode ili leda koje se formiralo izlaskom iz vode, pa im krzno ostaje suvo. Krzno se presijava na svjetlosti i povećava bjelinu. Period linjanja je u maju i junu, i onje par sedmica. *Sluh: Sluh im je sličan kao kod čovjeka. Od 0,02kHz do 20 kHz *Vid: Vid im je takođe sličan čovječijem, ali imaju i zaštitnu membranu koja ih štiti od ultravioletnog značenja. *Dodir: Malo se zna o razvijenosti ovog čula, ali je primjećeno kako za dodir koriste nos, jezik, i šape. *Okus: Postoji hrana koju više preferiraju nego drugu ali naučnici ne znaju koliko je ono izoštreno *Miris: Čulo mirisa im je najbolje razvijeno. Polarni medvjed može da nanjuši foku udaljenu 32 km. *Životni vijek: Polarni medvjedi žive od 20-30 godina starosti. Mali procenat živi 15-18 godina. Najstariji polarni medvjed u divljini je živio 32 godine, a u zoološkom vrtu 41 godinu. Starost se mjeri pomoću zuba, jer svake godine na zubima se pojavi jedan sloj dentalne mase. Odrasli polarni medvjedi nemaju prirodnih neprijatelja. Mužjaci ubijaju druge svoje vrste u borbi za ženku, ili ubijaju ženke koje štite mladunce. Mladunci mlađi od 1 godine su plijen odraslih mužijaka polarnih medvjeda i drugih mesoždera poput vukova. Novorođončad ponekad prožderu bijesne ženke. RASPROSTRANJENOST: Prostiranje: Polarni medvjedi se mogu naći širom arktičkog pojasa. Oni ili njihovi tragovi su primjećeni sve do samog sjevernog pola. Ali naučnici smatraju da se polarni medvjedi najčešće mogu naći n oko 82 stepena sjeverne geografske širine. Sjeverni ledeni okean ima malo hrane za njih.. Južna granica zavisi od količine leda koji se formira preko zime. Polarni medvjedi vole putovati po zaleđenom moru. Oni svake godine posjete ostrvo St. Lawerence, južni Labrador i Svalbard. U godinama kada je led dovoljno debeo, oni putuju čak do Kamčatke, Njufaundlenda i Islanda. Najjužnije medvjedi prebivaju u Džejms zalivu u Kanadi. Prebivalište: Polarni medvjedi naseljavaju zaledjena mora Arktika, ostrva i obale, mada najviše preferiraju pukotine u ledu koje mogu da ostanu otvorene nekoliko minuta do nekoliko mjeseci, u zavisnosti od vremena i morskih struja. Pomoću tih pukotina polarni medvjedi love foke koristeći se ledom kao osloncem. Postoje i pojasi vode koji ostanu nezaleđeni preko zime. Oni su jako značajni za disanje morskih sisara i prehranu ptica. Polarni medvjedi toplijih klima često ostanu nasukani na kopnu ili na putujućim komadima leda koji se tope u ljeto. Većina trudnih ženki provodi jesen i zimu na kopnu u svojim jazbinama. Temperatura zraka se na Arktiku kreće od -34C zimi do 0C ljeti. Najhladniji prostori su sjevero-istočni Sibir gdje je i izmjerena najnića temperatura koja iznosi -69C. Najtopliji predjeli ljeti su unutrašnjost Sibira, Aljaska, Kanada, gdje temperature mogu dostići i 32C. Temperatura okeana se kreće od -1,5C do -2C kada se voda smrzava. Postiji i takozvani ''Arktički krug života'', to je biološki bogat sistem koji se sastoji od pukotina u ledu i nezaleđene vode. Migracije: Polarni medvjedi mogu godišnje da ne napuštaju svoje stalno prebivalište, čija veličina varira u zavisnosti od potreba za hranom, partnerom ili jazbinom. Ova prirodna staništa su znatno veća u poređenju sa staništima drugih sisara, jer vodeno i ledno stanište se mijenja od sezone do sezone i od godine do godine. Manja staništa su ona od 50.000 kvadratnih km a veća mogu biti i do 350.000 kvadratnih km. Polarni medvjedi, za razliku od mnogih drugih sisara, ne označavaju i ne brane svoju teritoriju. Takođe ostaju na istom prostoru u toku sezone. U stanju su da pređu 30 km dnevno i to za nekoliko sati. Jedan polarni medvjed je praćen kako prelazi 80 km za 2 sata. Drugi je prešao 1.119 km u jednoj godini-Macdonald 1987 Populacija: Procjenjuje se da ih ima između 21.000 i 28.000. Zahvaljujući zabrani lova na polarne medvjede i proglašenju ugroženosti vrste, broj jedinki se uduplao u zadnjih 30 godina. Odnos mužijaka i ženki je približno jedan prema jedan. NAČIN ŽIVOTA Sjeverni medvjed živi na područjima oko sjevernog pola pokrivenim vječnim snijegom i ledom. Najviše vole područja s većim otvorenim vodenim površinama i širim obalnim područjima. To su životinje koje pretežno žive samotnjački i aktivne su tijekom čitave godine. Neobično su uporne, a u potrazi za hranom mogu provesti veći dio dana. Vrlo su spretne, pa se mogu uspeti na okomite ledene stijene i preskočiti do četiri metra široke raspukline u ledu. Plivanje: Jako su dobri plivači. mogu plivati po nekoliko sati, a u vodu skaču bez oklijevanja. Praćeno je i neprekidno plivanje od 100 km. Plivaju pasjim stilom dok im zadnje noge služe kao kormila. Debeo sloj masnoće od 11 cm održava toplotu dok plivaju u hladnoj vodi. Izmjerna je i brzina kojom plivaju i ona iznosi 10 kph. Pored ušiju, dok pliva zatvore se i nozdrve. Ronjenje: Polarni medvjedi rone do najviše do 6 metara dubine, uglavnom u potrazi za plijenom. Temperatura tijela koja je obično 37C se održava zahvaljujući debelom krznui naslagama masnoće. Problem je prezagrijavanje pa se zbog toga medvjedi sporo kreću i često odmaraju. Rashlađuju se preko njuške, nosa, stopala, ušiju i ramena ia i plivanjem naravno. Dnevno ponašanjke: Najaktivniji su ujutro.20-40 % vremena provode loveći, s tim da mužijaci love češće i to u ljeto. Kada ne love, oni najčešće odmaraju ili spavaju. U vrućim ljetnjim danima se valjaju po snijegu sa šapama uzdignutim u vazduhu. Kad je hladno, prekriju njušku i naprave privremeno sklonište. Hodanje i trčanje: Kao i ljudi, pri hodanju dotiču zemlju prvo petom. Takođe, kao i drugi medvjedi, mogu se uspraviti na zadnje četiri noge i hodati tako na kratkoj razdaljini. Obično hodaju teškim, bučnim koracima. Zbog težine i nezgrapnog izgleda polarnim medvjedima je potrebno duplo više energije da se kreću nego ostalim sisarima. Prosječno se kreću brzinom od 5,5 kph a maksimalna brzina im je 40 kph. Grupiranje: Obično su samotnjaci, ili 2 jedinke u grupi i to odrasla ženka sa mladunčetom ili par iz iste porodice, međutim na južnijim, toplijim predjelima, može doći i do formiranja većih grupa. One nastaju u okolini velike količine mesa, npr. kitovog. Rijetko će i odrasli mužijak u paru sa mladunčetom putovati nekoliko mjeseci. Ženke su vrlo pažljive i osjećajne prema mladuncima. Pri parenju, zajedno ostaju i do 10 dana a pare se po nekoliko puta.. Sukobi nastaju u sezoni parenja kada jedan mužijak pokuša drugom oteti ženku ili hranu. Kroz igru odrasli uvježbavaju mlade da love ali i da se brane. Hibernacijom, tj. zimskim snom troše se rezerve hrane sakupljene preko ljeta, ali polarni medvjedi ne spavaju dugo zimski san. Hibernacijom se snižava temperatura tijela za 5C, srce usporeno kuca pa ih je teško probuditi ili uznemiriti. Samo trudne ženke spavaju zimski san. Kod njih srce za vrijeme hibernacije kuca duplo sporije, a za razliku od drugih, ženke polarnih medvjeda mogu dobiti mladunce u periodu hibernacije. Naučnici koriste radio signal da prate aktivnosti polarnih medvjeda, i to samo ženki jer mužijaci imaju veći obim vrata nego glave po im ogrlica jednostavno spadne. Oglašavanje: Odrasli polarni mdvjed se uglavnom oglašava kad je iritiran ili kad je u opasnosti. Zvuci koje proizvode tada su šištanje, režanje i škrgutanje zubima. Mladunčad se oglašava vrlo često i iz više razloga. Oni mogu da šište, cvile, cmakaju usnama, podrigivaju, dok majke njakajući upozoravaju mladunčad. Takođe mogu komunicirati pogledima, dodirom ili mirisom. Jedan polarni medvjed prilazeći drugom pognute glave, zatvorenih čeljusti poziva ga na borbenu igru. Igraju se tako što se usprave na zadnje noge i onda prednjim pokušaviju jedan drugoga prevrnuti. Majka može da miluje, zaštiti ili kazni svoje mlade koristeći tijelo, njušku i šape. PREHRANA I LOV Najčešće se hrane različitim vrstama foka. U zavisnosti od lokacije, čest plijen su i različite vrste kitova. U slučaju nedostatka hrane ovakve vrste, polarni medvjedi će se hranitii i drugim morskim sisarima, jelenima, morskim pticama, jajima, povrćem, šumskim voćem, i ljudskim otpacima, patkama i ribama. Stomak im može težiti do jedne petine ukupne mase tijela. Potrebno im je minimalno 2 kg mesa dnevno da bi preživjeli. Foka od 55 kg može im poslužiti kao ishrana za 8 dana. Hranu najčešće nabavljaju loveći. On ostaje nepokretan pored pukotine u ledu, čekajući dok ne naiđe foka. Onda je čeljustima zgrabi za glavu ili prednji dio tijela i izvuče je na površinu leda. U ljetnom periodu kada foke izlaze van iz vode modvjed će pojuriti za njom i uloviće je prije nego se ona domogne vode. Takođe, može da ulovi foku, koja je na ledu, izranjajući iz vode. Najčešći metod lova koji se javlja u proljeće je otkrivanje jazbina i fokinih mladunaca u njima. Ove jazbine se nalaze pod ledom i medvjed, da bi ih probio, diže se na zadnje noge i onda snažno udara prednjim nogama. Da bi se probio led potrebno je udar ponoviti nekoliko puta što daje mogućnost foki da pobjegne nazad u more. Odrasli mužijaci, koji mladunčad svoje vrste, ne love foke na ovaj način. Kada ulove foku, polarni medvjed je ugriza nekoliko puta za glavu ili vrat prije nego je odvuče na sigurno. Prvo pojedu kožu i masnoću a zatim meso. Ponekad prekinu hranjenje kako bi se očistili od krvi. Polarni medvjedi ne pojedu uvijek cijeli plijen, ostatke pjedu ostali medvjedi, palarne lisice, ili galebovi. Gladovanje: To je veliki problem za nedorasle i neiskusne, jer iako nešto i ulove, stariji će ih otjerati od njihovog plijena. Gladovanje je takođe izražajno i kod starih, oslabjelih polarnih medvjeda. Kao i sve druge vrste i polarni medvjedi su skloni raznim oboljenjima i napadima parazita. Naročito često oboljevaju od trihineloze, a zaraze se jedući inficirano fokino meso. RAZMNOŽAVANJE Spolna zrelost: Ženke postaju spolno zrele nakon 4 godine, a mužijaci nakon 6 godina. Uspješno parenje je moguće tek od 8-10 godina starosti. Parenje se dešava u aprilu i maju. Mužijaci kada nanjuše trag ženke mogu da je prate i 100 km. Suparništvo je veliko, jer ženka se pari samo jednom u 3 godine, pa postoji 3 odrasla mužijaka koji će se boriti da je osvoje. Parenje počinje tek kad majveći i najjači mužijak uspije otjerati druge od ženke. Pri napadu polarni medvjed pogne glavu, povije uši prema nazad, i zaurla strahovitim urlikom. Borbe se rijetko završavaju smrću, ali polomljene kosti i ogrebotine na glavi, vratu i ramenima su jako česte. Nadmoćni mužijaci mogu uspijeti da se pare sa nekoliko ženki u toku sezone. Trudnoća: Traje oko 8 mjeseci. Dioba oplođene jajne ćelije je u početku ubrzana, a poslije formiranja blastule, prestaje da raste i ostaje na istom mjestu 4 mjeseca. Trudnoća se može produćiti u zavisnosti od vremenskih uslova i zbog bolje pripreme buduće majke za brigu o potomcima. Oplođena ženka može da nakupi i do 200 kg masnoće za uspješnu trudnoću. Neke ženke počinju tražiti jazbinu za prezimljavanje već krajem avgusta, ali većina pronađe jazbinu sredinom i krajem oktobra. Jazbine štite mladunčad od ekstremnih zimskih temperatura. Ženke obično kopaju jazbine u snijegu koje su okrenute ka jugu, ili u zemlji koja će kasnije biti prekrivena snijegom. Većina jazbina se nalazi na 16 km udaljenosti od obale. Jazbine mogu biti ili na površini leda pa sve do 548,6 metara nadmorske visine. Jazbine se uglavnom sastoje od jedne prostorije dužine 2, širine 1,5 i visine 1 metar, sa malim hodnikom kao predulazom. Imaju i malu šupljinu koja omogućuje ventilaciju. Ženke donose mladunčad na svijet u jazbinama, u periodu od novembra do januara. Zajedno napuštaju jazbinu krajem marta i aprila. Ženka najčešće na svijet donese dvoje mladunaca, a veoma rijetko jedno, troje ili četvero. Mladunčad u početku imaju između 454 i 680 grama, i dugi su oko 30 cm. Muška mladunčad su nešto veća. U početku su slijepi i bespomoćni. Majke su veoma brižljive prema mladucima i oni se ne odvajaju od majke u prvih nekoliko sedmica kako bi se ugrijali. Majka doji mladunčad 6 puta dnevno kad su do 3 mjeseca stari. Dojenje postaje sve rijeđe, kako mladunci stare. Dojenje prestaje kad mladunci navrše 30 mjeseci. Neke ženke prestanu dojiti mlade poslije 18 mjeseci, ali ipak ostaje uz njih 2,5 godine. Mlijeko sadrži 33% masnoće. Majke će često riskirati svoj život kako bi odbranile mladunce. Mladunci otvaraju oči prvi put krajem prvog mjeseca, a prohodaju u drugom mjesecu. Pri izlasku iz jazbine mladunci imaju između 10 i 15 kg. Pri izlasku, oni ostaju u blizini jazbine još 12 dana kako bi se mladunče prilagodilo na novu sredinu i razvilo mišiće za kretanje. LJUDSKI FAKTOR Polarni medvjedi su se lovili hiljadama godina, uglavnom zbog hrane, krzna, ali i iz vjerskih razloga. Organizovani lov zbog kože počeo je u 16. vijeku a prestao je u 18. vijeku. Ubijanje se naročito povećalo 1950-1970, kada su lovci počeli koristiti sniježna vozila, motorne čamce i vazduhoplove. Lov je najveći uzrok smrtnosti polarnih medvjeda. Danas ih love jedino Arktičko, domorodačko stanovništvo zbog zbog mesa, krzna i prodaje kože. A takođe su ubijani u samoodbrani i zbog zaštite posjeda. Lov je regulisan zakonom u Kanadi, SAD, i na Grenlandu, a potpuno je zabranjeno u Norveškoj i Rusiji. Izlijevanja nafte u more iz tankera, takođe šteti polarnim medvjedima. U dodiru sa naftom, krzno im gubi sve funkcije, a takođe im se smanjuju i izvori hrane. Otrovni gasovi i industrijski otpad imaju dugotrajne posljedice na zdravlje i život polarnih medvjeda. Napadi na ljude: Ljudi i polarni medvjedi dolaze u sukob svagdje gdje se prepliću njihova staništa. Oni uglavnom napadaju na neke grupacije, poput kampova, meteoroloških stanica ili gradova. U poređenju sa drugim medvjedima, polarni medvjedi ljude smatraju kao svoj plijen. U slučaju sukoba, najčešći kraj je smrt jednog od suparnika. Ženke sa mladuncima najčešće napadaju, kako bi prehranile i sebe i mlade.

- 16:05 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (64) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

09.08.2006., srijeda

DIVLJE PATKE

Divlja patka (Anas platyrhynchos) je kod nas svuda nastanjena i dobro poznata. Divlju patku možete najčešće vidjeti na jezerima i rijekama. IZGLED: DUŽINA: 49 - 61 cm. TEŽINA: 0.8 - 1,5 kg. RASPON KRILA: 80 -95 cm. Divlja patka je predak naše domaće patke. Mužjak je prepoznatljiv po svojoj tamnozelenoj glavi i vratu. Ova zelena boja završava jednim bijelim okovratnikom poslije kojeg se nastavlja purpurnosmeđa boja prsiju. Trbuh mu je svjetlosiv, a rep bijele boje. Kljun je žute boje. Mužjak i ženka imaju sivosmeđa krila, a u sredini jednu plavu površinu koja je omeđena bijelom crtom. U ljetno doba se mužjak od ženke može prepoznatl samo po crnom perju na gornjoj strani glave. DOMICIL: Divlja patka je rasprostranjena po cijeloj Europi, preko srednje Aziie, sjeverne Afrike do Sjeverne Amerike. One su poluselice. Jedan dio tih ptica ostaje tamo gdje se gnijezdio, dok drugi dio seli na jug. Taj dio koji se krajem ljeta i početkom jeseni selio na jug vraća se krajem veljače i početkom ožujka u svoja gnijezclišta. Onaj dio koji ne seli pretežno prezimljava u gradskim parkovima s malim jezercima, gdje preko zime dobiva hranu i od ljudi. U zimsko doba, u gradskim parkovima roditelji redovito odlaze s djecom hraniti patke. To je skoro jedina mogučnost da gradska djeca dođu u kontakt s prirodom. Divlja patka se vrlo lako prilagođava skoro svakoj situaciji. Sve vode stajačice i tekučice, ako su im obale grmovite i pružaju dobar zaklon, dobro su došla obitavališta. Divlja patka ima čudan osječaj za vrijeme koji je još pun tajni. Poznato je da se njen život ne odvija samo od izlaska do zalaska sunca i da se u nočnim letovima orijentira prema mjesecu i zvijezdama. BIOLOGIJA GNIJEŽĐENJA: Mužjak i ženka su spolno zreli s godinu dana starosti. Več u jesen se formiraju parovi, a inicijativa za parenje dolazi od strane ženke. U prolječe se mogu promatrati nemili letovi ovakvih parova, gdježenka uvijek predvodi let. U takovim letovima divlje patke postignu brzinu od 90 km/h. Nakon toga počinje svadba, a prvi korak se sastoji u tome da mužjak sam traži mjesto za gradnju gnijezda Obično se nalazi na dobro skrivenom i suhom mjestu uz obalu. Tu ženka sama gradi gnijezdo od suhih grančica i slame. Unutarnju stranu gnijezda fino oblaže svojim vlastitim mekanirn perjem s prsa . Nese 7 - 11 svjetlosivih jaja veličine 57,8 x 40,7 mm. Ponekad se dogodi da neki razbojnik potjera ženku s jaja, ali ona bi prije toga poprskala jaja s jednom smrdljivom izlučinom tako da razbojnik izgubi apetit. Ženka počinje čvrsto sjediti na jajima nakon što bi snijela zadnje jaje.Ona sama sjedi na jajima oko 26 - 28 dana. U roku od 24 sata svi mladi izlaze iz jaja. Nakon što se osušilo njihovo žuto pahuljasto perje ženka ih odmah vodi u vodu. S 2 mjeseca starosti mladi postaju samostalni i odvajaju se od ženke. Za sve to vrijeme mužjak se ne brine o svojoj porodici. Divlja patka ima godišnje samo jedno gnijezdo. OSTALO...: HRANA: Divlja patka se uglavnom hrani pupoljcima, lišćem, raznim vodenim biljkama, glistama, puževima i punoglavcima. GLASANJE: Ženkino glasanje je "e" , što bi zvučalo "ä" i vrlo visoki i prodorni ton koji se daleko čuje, dok je mužjakov puno dublji i ne čuje se daleko jedino za vrijeme svadbene igre mužjakov je glas nešto viši. Mahanje krila u letu divlje patke dobro se čuje, pogotovo ako je uplašena. Ženka drži mlade na okupu s jednim tihim piskavim tonom. MITARENJE: Mlade ptice mitare od kolovoza do listopada, mužjak od lipnja do srpnja, a ženka od srpnja do kolovoza. DRŽANJE DIVlJIH PATAKA: Za držanje tih ptica uvjet je voda. Bilo bi najbolje kad bi im se moglo pružiti jedno jezerce s otočićem u sredini, gdje se mogu skloniti od svojih neprijatelja. Uz te uvjete i dobro hranjenje lako dolazi do parenja.

- 09:08 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (69) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

05.08.2006., subota

KITOVI

Kitovi (Cetacea) su red sisavaca koji broji više od 80 vrsta. Svi žive isključivo u vodi; osim nekoliko riječnih dupina sve druge vrste kitova žive u moru. Kitove odlikuje za više sisavce neobična dugovječnost. Neke vrste, kao npr. grenlandski kit, mogu doživjeti i više od 200 godina. Do sada najstariji poznati primjerak, mužjak, je uginuo u dobi od 211 godina. OSOBINE: Općenito: Kitovi su, pored morskih krava, ili morskih sirena, jedini sisavci potpuno prilagođeni životu u vodi. Oni čitav svoj život provode u vodi, a na kopnu ne mogu preživjeti. Na kopnu bi ih ugušila vlastita težina, osušili bi se ili bi zbog jako dobre toplinske izolacije uginuli od toplotnog udara. Čitava građa tijela kao i sve tjelesne funkcije su primjerene životu u vodi. A uprkos tome, imaju sve najvažnije osobine zajedničke svim sisavcima: *Kitovi, umjesto škrga imaju pluća i moraju disati zrak. Kako je njihov dišni sustav izvrsno prilagođen životu u vodi, dugo vremena mogu provesti ispod površine. Udisanje kisika znatno je ekonomičnije od njegova preuzimanja iz vode. Neke vrste kitova mogu s jednim udisajem roniti i do dva sata! *Imaju srce čije su radne sposobnosti izvrsne. Za razliku od ribljeg srca, srce kita je podijeljeno na više komora. To pomaže da se kisik, apsorbiran u krvi, puno efikasnije rasporedi u tijelu. *Kitovi su toplokrvne, a ne životinje promjenjive topline kao ribe. *Svi kitovi rađaju živu mladunčad i doje ih krajnje masnim majčinim mlijekom iz posebnih mlječnih žljezda. Čitav razvoj embrija se odvija u tijelu majke, i za to vrijeme se embrij hrani preko placente. Iz reda kitova su najveće životinje koje su ikada živjele na zemlji. Plavi kit (Balaenoptera musculus) je sa svojih 33 metra i 190 tona najveća vrsta na Zemlji živućih životinja, ali i veća od svih svojih fosilnih predaka, dok je ulješura (Physeter catodon) najveći mesožder koji je ikada živio na Zemlji. Vanjski izgled Obris kitovog tijela jako je sličan onom velikih riba, što govori o njihovoj prilagođenosti uvjetima u životnom okolišu. Tijelo im je izrazito "aerodinamično", a prednji udovi su poprimili izgled peraja. Na leđima imaju leđnu peraju koja je kod različitih vrsta različitog izgleda, a neke vrste ju uopće nemaju. U suštini, leđna peraja uopće i ne zaslužuje taj naziv, jer kod onih koji ju imaju to je zapravo samo nakupina masnog tkiva. I leđna i prednje peraje kitu služe isključivo za stabiliziranje i upravljanje u vodi. Rep završava velikom repnom perajom u kojoj nema dijelova kostiju nego je hrskavičasta. Repna peraja je postavljena vodoravno u odnosu na tijelo, i to je lako prepoznatljiva razlika u odnosu na ribe čiji rep je uvijek okomit. Kitovi plivaju vertikalnim udarcima repnom perajom. Kitovi uopće nemaju zadnje udove, kao ni druge tjelesne izrasline koje bi mogle narušavati "aerodinamičnost tijela, kao što su uši ili dlaka. Muški spolni organi kao i mlječne žljezde uronjeni su u nabore kože. Svi kitovi imaju izdužene glave, što posebno kod kitova usana poprima ekstremne razmjere zbog njihovih izduženih čeljusti. Otvori za disanje su postali svojevrsne "mlaznice". Kitovi zubani imaju samo jednu takvu mlaznicu, a kitovi usani dvije. One su smještene na gornjem dijelu glave tako da kit ne treba izroniti da bi disao. Dovoljno je da iz vode izroni gornji dio glave s dišnim otvorom. Kod izdisanja vlaga sadržana u izdahnutom zraku kondenzira i stvara tzv. "mlaz". Tijelo im je obloženo debelim slojem sala. Salo im služi kao toplinski izolator i daje im glatku tjelesnu površinu. Naročita građa kože i način kako je povezana sa salom omogućuje sitnim nabiranjem smanjenje otpora vode i njenog vrtloženja kod brzog plivanja. Naročito brzi plivači, recimo dupini, imaju znatno bolje aerodinamične osobine od mehaničkog tijela potpuno jednakog oblika upravo zahvaljujući takvoj funkciji kože što je eksperimentima dokazano. Kostur Kitov kostur uglavnom nema kompaktnih kostiju, jer ga voda stabilizira. Zbog toga su uobičajene kompaktne kosti kopnenih sisavaca kod kitova zamijenje lakšim i elastičnijim. Osim toga, na mnogim mjestima su koštani elementi zamijenjeni hrskavicom a ponegdje čak masnim tkivom što dodatno poboljšava hidrostatične osobine kitovog tijela. Kod kitova se samo u uhu i na gubici nalazi jedna vrsta kostiju izuzetne gustoće tako da podsjeća na porculan. Ta kost ima naročita akustična svojstva i provodi zvuk bolje od svih drugih kostiju. Broj kralježaka ovisi o vrsti i ima ih od 40 pa do 93. Kao kod svih sisavaca i kit u vratnom dijelu kralježnice ima sedam kralježaka ali su oni, osim kod rijetkih vrsta, srašteni. Time je na štetu pokretljivosti dobiveno na stabilnosti glave kod plivanja. Rebra nosi od devet do sedamnaest kralježaka, a sama rebra povezana su hrskavičastom zamjenom prsne kosti. Zadnja dva ili tri para rebara uopće nisu pričvršćeni uz kralježnicu nego slobodno leže uz vanjski rub tijela. Prednji udovi kitova oblikom podsjećaju na vesla. Građeni su od skraćene podlaktice i izduženih kostiju prstiju radi stabiliziranja i pomaganja kretanju, a međusobno su povezani hrskavicom. Jedini gibljivi zglob je rameni dok su svi drugi (osim kod amazonskog dupina) nepokretni. Kako kretanje kitova kopnom više nije potrebno, a kod velikih kitova zbog težine ne bi niti bilo moguće, zadnji udovi su potpuno zakržljali i postoje još samo kao kosturni rudiment. NAČIN ŽIVOTA: Većina kitova su izraženo druželjubive životinje s visoko razvijenim društvenim međuodnosima. Samo nekoliko vrsta žive u parovima ili kao samci. Grupe kitova, koje se često zovu "škole", sastoje se najčešće od 10 do 50 životinja. U određenim okolnostima (u slučaju masovne pojave hrane ili u razdoblju parenja) grupe mogu brojati i daleko više od 1.000 jedinki. Pri tome je moguće i druženje s drugim vrstama kitova. Pojedine "škole" imaju čvrsto utvrđenu hijerarhiju, pri čemu se mjesto u hijerarhiji utvrđuje ugrizima, guranjem ili sudaranjem. Ponašanje unutar grupe postaje agresivno samo u krajnje stresnim situacijama kao što su nedostatak hrane ili u zatočeništvu. U normalnim okolnostima kontakti se uspostavljaju vrlo miroljubivo i ljubazno. Veliku ulogu pri tome igra kontaktno plivanje, uzajamno glađenje perajama i dodirivanje nosova odnosno vrhova gubice. Isto tako, poznata su i razigrana ponašanja, iskakanje iz vode, izvođenje salta i udaranje perajama po površini vode. Takvom su ponašanju sklone i odrasle životinje. Za sporazumijevanje kitovi ispuštaju glasove slične pjevanju koji se šire stotinama kilometara daleko. Novija istraživanja su pokazala, da svaka grupa kitova razvija svoju tipičnu "pjesmu". Ponekad se neki kit može prepoznati po svojoj specifičnoj nezamjenjivoj pjesmi. Kako grupe ili pojedini kit iz sezone u sezonu mijenja samo jedan manji dio svoje pjesme, neki stručnjaci smatraju da je moguće po sličnosti pjesme razaznati međusobnu srodnost pojedinih grupa kitova. I love u grupi, a često se pri tome udružuju i s drugim vrstama. Tako mnoge vrste dupina poduzimaju lovačke pohode na velika jata ribe zajedno s velikim tunama. Čitave "škole" orki (Orcinus orca) zajedno love druge, čak i veće kitove. Grbavi kitovi zaokruže jato manjih riba ili oblak krila pa ispuštanjem mjehurića naprave "zavjesu" oko njih što izbezumljenu lovinu navede da se zbije u svojevrsnu kuglu u koju se oni onda stušte otvorenih usta i tako ih love. RAZMNOŽAVANJE: Kod većine vrsta kitova je utvrđeno da im je vrijeme razmnožavanja povezano uz godišnja doba, a sazrijevanje jajašaca se vremenski podudara s razdobljem intenzivne aktivnosti testisa mužjaka. To razdoblje se kod velikog broja vrsta podudara s njihovim sezonskim selidbama. Većina kitova zubana ne zasniva za vrijeme parenja trajne veze, a kod velikog broja vrsta ženke se u jednoj sezoni pare s više mužjaka. Za razliku od njih, kitovi usani su uglavnom monogamni tijekom jedne sezone parenja, ali niti oni ne zasnivaju trajne veze. Ženke nose mladunce od devet do šesnaest mjeseci, a trajanje skotnosti ne ovisi o veličini vrste. Pliskavice koje su velike do 2,5 metara nose jednako dugo kao i plavi kitovi, najveće zivotinje na svijetu, oko jedanaest mjeseci. Kitovi u pravilu donose na svijet jedno mladunče, a ako se rode blizanci, jedan mladunac uglavnom ugine, jer majka nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Porođaj uglavnom počinje s izlaskom repa. Na taj se način opasnost od utapanja novorođenčeta svodi na minimum. Nakon rođenja se mladunca brzo gura na površinu radi prvog udisaja zraka. Snimljene su scene prave pomoći "babica", drugih ženki koje se okupe oko ženke koja rađa i koje uzrujano plivaju oko rodilje i one gurkanjem dovode mladunca do prvog udisaja na površinu. Taj proces je dokumentiran kod nekih vrsta dupina, pa se vjeruje da je slično i kod drugih vrsta kitova. Dojenje se razlikuje od dojenja sisavaca. Majka doslovno štrca mlijeko u usta mladunca jer kitovi nemaju usnice pa nisu u stanju sisati. Razdoblje dojenja je uglavnom dugo, i kod velikog broja vrsta je duže od godine dana, pa je povezanost majke s potomkom izrazito velika. Kod svih vrsta kitova se o podizanju mladunaca brine samo majka. Spolnu zrelost kitovi u pravilu dosežu relativno kasno, tek u dobi od sedam do deset godina. Takva strategija razmnožavanja rezultira s malo potomaka, ali se nadoknađuje velikim postotkom preživljavanja mladunaca. UGROŽENOST: Osim rijetkih iznimaka, kitove uglavnom ugrožavaju ljudi. Prirodni neprijatelji kitova su samo neke vrste velikih morskih pasa kao i drugi kitovi, primjerice orke koje love male kitove, ali i mladunce velikih kitova. Ugroženost od strane ljudi se može podijeliti na dva dijela: jedan je direktna ugroza lovom na njih, a drugi je indirektan i sastoji se od ribolova i zagađenja okoliša. Lov na kitove U srednjem vijeku su razlog za lov na kitove bile velike količine mesa, trana koji se koristio za gorivo kao i čeljusne kosti koje su služile za gradnju kuća. Krajem srednjeg vijeka su isplovljavale čitave flote u lov na velike kitove, uglavnom glatke i grenlandske kitove . Tijekom 18. i 19. stoljeća izlovljavani su prvenstveno kitovi usani. Usi su u to vrijeme korištene za proizvodnju modnih proizvoda, kao steznici i za pridržavanje širokih ženskih suknji, "krinolina", koje su u to vrijeme bile u modi. Većina vrsta izlovljavanih kitova je ozbiljno ugrožena. Neke vrste velikih kitova su jako izlovljavane sve do kasnog 20. stoljeća, čime je populacija tih vrsta dovedena do ruba istrijebljenja. Oni su i danas desetkovani jer je njihov prirodni prirast vrlo polagan. U tom su vremenu potpuno istrijebljeni atlantski sivi kit, koreanski sivi kit i biskajski kit. Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas izlovljava s različitim obrazloženjima. Ribolov Iako uopće nisu za kitolov zanimljivi, neke vrste malih kitova, kao, recimo, dupini koji spadaju u porodicu kitova zubana, su ozbiljno desetkovani. Oni su često usputne žrtve tunolova jer se zadržavaju u blizini jata tuna. Tunolovci to dobro znaju, i po ispšnim mlazovima dupina određuju položaj jata tuna. Ribari spuštaju mreže oko grupe dupina u očekivanju da će tako uloviti tune. Kad se mreže skupljaju, dupini se u njih ulove i utapaju se. Pri tome se događa još jedan, do danas nerazumljiv fenomen. Dupini, koji u igri skaču iz vode kao pravi akrobati, kad se nađu uz rub mreže ne mogu ju "preskočiti" i iz nje izaći u otvoreno more. Nitko još nema odgovor na pitanje zašto je to tako, ali jest, i mnogi dupini plaćaju životom tu činjenicu. U novije vrijeme im se pokušava pomoći na način da u zatvoren krug mreže uđu ljudi i spuštaju rub mreže ispod ruba vode kako bi omogućili dupinima da iz nje isplivaju, no to nije ni približno dovoljno. U Hrvatskoj su prema Pravilniku o zaštiti pojedinih vrsta sisavaca (Mammalia) (Narodne novine br. 31 od 9. svibnja 1995. g.) proglašeni posebno zaštićenom životinjskom vrstom kitovi (Cetacea), i to: *dobri dupin (Tursiops truncatus); *mali (obični) dupin (Delphiunus delphis); *sve ostale vrste kitova koji se zateknu u Jadranu SISTEMATIKA: Red Cetacea se klasično dijeli na dva podreda (vidi zaseban taksokvir): *Kitovi usani su dobili ime po usima, rožnatim izraslinama u gornjoj čeljusti koje su na završetcima raščlanjeni, a kitovi uz pomoć njih cijede plankton iz ogromnih količina vode koju u tu svrhu uzimaju u usta. Kod grenlandskih kitova usi mogu biti i duže od 4 metra. U tu grupu spadaju i najveće živeće životinje na Zemlji. *Kitovi zubani, u koje se ubrajaju i dupini, imaju red čunjastih zuba u obje ili samo u donjoj čeljusti. Odlikuju se i sposobnošću snalaženja u okolini pomoću ultrazvuka.

- 18:18 - DaJ kOjU pAmEtNu..... (69) - tRoŠi TiNtU!!!! - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.